Stipe je alpinist, pisac, fotograf, filmski snimatelj i redatelj. Za svoj je rad primio brojne nagrade, a dive mu se i poznaju ga ljudi u cijelom svijetu. Na web stranicama www.stipebozic.com i pomoću internet pretraživača možete pročitati više o njemu.

Sa Stipom smo nakratko porazgovarali za Hosteler.

Kako ste se počeli baviti alpinizmom?
Stipe Božić je napisao tri putopisne knjige: Put na vrh svijeta, Sedam vrhova i Svete planine svijeta, te na stotine članaka i feljtona. Nekoliko puta bio je na najvišem vrhu svijeta, osvojio je najviše planine svih sedam kontinenata, sudjelovao je na preko trideset većh ekspedicija. Gotovo na svim putovanjima snimao je kamerom i fotoaparatom. Snimio je i izrežirao brojne dokumentarne filmove, a za svoje je uratke dobio veći broj nagrada.
Više o Stipi Božiću pročitajte na internet adresi: www.stipebozic.com

– Alpinizmom sam se počeo baviti kao vrlo mlad. Zapravo je najvažnije bilo društvo, a i volio sam uvijek prirodu i putovanja. U to doba u Splitu je postojalo društvo koje se bavilo penjanjem i alpinizmom. Jedan od članova me privukao, rekao je, znaš to ti je dobro, malo penjanje, i tako, pa otići ćemo u Alpe i slično. Onda sam došao u alpinističku školu, i na tim predavanjima su prikazivali dijapozitive i pripovjedali doživljaje s putovanja. To me je zainteresiralo tako da sam se sljedeće godine i ja počeo baviti alpinizmom. Mislio sam da će to biti samo preko vikenda, no kako mi je dobro išlo, malo po malo, jedan uspon, drugi uspon, pa ekspedicija, i onda je to sve postalo nekako ozbiljnije, iako i danas mislim da mi je to samo hobi.

Kako zarađujete za život? Što vam je posao?

– Trenutno radim na televiziji, to mi je posao već 15 godina, iako je koji put sve to spojeno, napravim neke priče o hobiju i tako. Redatelj sam na posebnim projektima. Uglavnom radim svoje ideje, prvo što sam napravio je bio jedan film o penjanju, kasnije neke serije, pa Sedam vrhova (tako se zove i druga od tri knjige koje je Stipe napisao, o najvišim vrhovima na svih sedam kontinenata), Krš i more, Dubine, pa Jedrenje. Svašta sam radio, preko sedamdeset filmova napravio sam u znanstveno obrazovnom programu. Radio sam i neke neovisne filmove o penjanju, a primio sam i dosta nagrada na festivalima.

Vaša putovanja traju dugo, kako pronađete vremena?

– Svaki čovjek ima svoj godišnji odmor i ima svoj hobi, a dobra kombinacija je ako uđeš u neki dobar časopis ili novine, pa ako im kažeš da ćeš napraviti priču iz Nepala, pustiti će te i otići ćeš tamo. Ili nešto slično. I tako, kombiniraš posao i hobi. Uzimali smo i neplaćeno godišnji – mjesec dana plaćeno, jedan neplaćeno i to je to.

Da li ste na svojim putovanjima odsjedali u hostelima?

– Jedno vrijeme, u početku, ali i kasnije smo odsjedali u hostelima. Kada imaš ograničen budžet to je super, prilično isplativo. Hostel znaš kakav je, netko ti ga je preporučio, nađeš ga i ako bude prihvatljiv, dobra cijena, super to bude. Naprimjer – zadnji put smo bili u hostelu u Kanadi u White Horsu (glavni grad provincije Yukon), kada smo išli na Mont Logan, drugi po visini vrh u sjevernoj Americi, i super je bilo. Ti hosteli su stvarno uredni. Nije sad da su sobe prepune ili slično, hosteli u kojima sam ja bio su svi bili uglavnom vrlo lijepi i uredni.

Što je važno za alpinista?

– Moraš imati motiv, neki izazov. Moraš imati znanje koje odnekuda trebaš dobiti, bilo da ga stekneš sam, bilo u školama. Možda na nekim lakšim penjanjima, kasnije sve težim i težim. Osim toga, nije samo o penjanju riječ, nego ako putuješ isto ti treba znanje, moraš imati motiv za putovanje, moraš znati zašto to radiš. Ako samo putuješ da putuješ, ili penješ da penješ, to je ništa.

Kako to da ste počeli snimati svoje izlete i pisati o njima?

– Imao sam odlične učitelje u početku, oni su me učili da ako ideš nekamo, odeš tamo i vratiš se, to jest dobro. No uvijek se nastojalo ukazati na to da je dobro ako znaš pisati, ili naučiš malo bolje pisati i snimati, fotografirati ili što ti već odgovara, pa da i drugi vide taj kraj. Mnogi nemaju mogućnost otići tamo. Ta pripovijetka, pripovijest je sama po sebi dar Božji kad nekomu daš. Mene su motivirali tako da sam ja odmah ispočetka počeo fotografirati i snimati, tako da sam kasnije napisao stotine članaka, feljtona, pisao sam za književne časopise, a knjiga Svete planinesvijeta je moja treća knjiga. Pored toga, snimio sam i izrežirao puno emisija. Bilo bi dobro kada bi netko imao iskristaliziran motiv, i onda u skladu s motivom napravi obrazovanje. To bi svakako bio lakši put. Napraviš novinarstvo, imaš motiv i izazov i onda si pravi. No obično naše školstvo i naš sustav nas nekako natjera da idemo u ono što na početku i ne želimo, možda neku tehničku struku, a nismo zato i to ne znamo, nije nam nitko znao otkriti. Eh, to je normalno, ljudski, u svim sredinama. I onda kasnije otkrijemo da mi nismo za strojeve, nego da nam bolje ide kist ili pisanje ili kamera i slično. Dobrobit današnjeg društva je to da možeš promijeniti struku. Zato sam ja sretan da nisam samo završio nešto za održavanje i izgradnju nekih strojeva, nego da radim ovo što sad radim, jer sam otkrio da je to baš za mene. To mi leži, uživam u tome raditi, dobro prolazi kod kritike i publike i to je to.

Koliko je važna oprema, koliko treba paziti na nju?

– Treba je poznavati, treba je paziti i održavati i, naravno, treba je imati. Treba se savjetovati s drugima. Oprema je vrlo bitna, ali opremu za Mont Everest možete kupiti u bilo kojoj trgovini. Izađete iz trgovine i imate opremu za Mont Everest. To nije problem, danas se relativno lako dođe do nje. Ali, to da vi dobijete znanje koje vam je potrebno za upotrebu te opremu, za ponašanje gore na planini, za penjanje, treba puno više vremena. To ne možete kupiti. Iskustva možete skupiti u alpinističkim školama, škole su općenito vrlo pozitivna stvar. Tu je tradicija izvrsna, i to u svim našim društvima. Tu se stekne zapravo to znanje i iskustvo potrebno za početak. Onda druženje sa starijima, i odlazak u planine sa starijima itd., pa se nauči kao i u svemu.

Šta jedete kad otputujete nekamo?

– Jedemo uglavnom domaću, lokalnu hranu. Za ‘gore’ nastojimo imati hranu koju volimo jesti, znači da bude što je moguće više tekućine, juha, nekih čajeva i slično. Malo se konzerviranog nosi, konzervirano je teško, tako da uglavnom idemo na juhe, medove, čajeve i slično. Kada krećemo nekamo, uglavnom ponesemo za onoliko koliko ćemo biti. Obično ti usponi traju po par dana. Za tri četiri dana možeš ponijeti ono što ti treba.

Kakav je osjećaj biti na vrhu svega?

– Nije to toliko pogled, pogled je normalna stvar, čovjek se nagleda pogleda. No taj osjećaj da ste vi to završili, da je to gotovo, da ste napravili nešto što drugi nisu mogli i na kraju krajeva da je to konac nekih napora i muka. Kad se sve to skupa zbroji, kad ste tako visoko i onda pogledate unatrag prema domu, prema porodici, prema prijateljima, sve se to nekako sažme u neki osjećaj koji je fantastičan. Pri tome mora biti glava bistra da si rezervirate psihičku i fizičku energiju za spust dolje. Da preživite.

Hosteler je magazin za mlade globetrottere i vlasnike EURO<26 iskaznica. Magazin izdaje Hrvatski ferijalni i hostelski savez 4 puta godišnje u 15 000 primjeraka. Besplatno se distribuira svim članovima te po srednjim školama (uz preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa), fakultetima i drugim mjestima od interesa mladih.
Magazin je djelo mladih volontera koji vas pozivaju da im se pridružite u njihovom radu s ciljem popularizacije djelatnosti i aktivnosti mladih.
Magazin “Hosteler” je kao periodična tiskovina prijavljen Ministarstvu kulture RH pod brojem
Borislav Dopuđa
Izvor : Hosteler