– Je, to je vrijeme za skijanje, za odlazak na vrhove Dinare, Velebita… To je super.

– Ma, nije…

Kako nije? Stalno tamo spašavate ljude koji se tamo zagube… Opasno je.

– Ma dobro. Opasno je sve. Zagube se ljudi i u poljima, i u šumi, gube se i u kući, u stanu… haaahaaaa … zagube se i u politici.

Odakle taj nagon za penjanjem?

– Čovjek se rodi s nekim predispozicijama. Kad sam došao sa sela u grad, u školu, nedostajala mi je priroda, sloboda kretanja kroz moj kamenjar. U školi u Splitu upoznao sam dječake koji su bili izviđači pa im se pridružio. To je bilo ludilo od užitka. Živjeli smo pod šatorima, uz neke rijeke, išli u Gorski kotar, u Sloveniju… verali se po brdima. Privlačilo me jedrenje, ali, ipak, još više vrhovi planina. Drago mi je doć’ na vrh. Hodanje po kamenjaru mi nije bilo strano… U Zavojane sam naučija skakat’ s kamena na kamen. Na DIF-u sam svladao skijanje. Ja sam učitelji skijanja, usput. San svakog alpinista je postati dobar skijaš. Skije su prijevozno sredstvo. Znate, spust s vrhova planina je izvanredan užitak i izazov. Spust s antarktičkog vrha Mount Vinson je nešto nadnaravno lijepo.

Koji je bio prvi veliki vrh što ste ga pošli osvojiti?

– Matterhorn u Alpama. Išli smo brat Tonka Maroevića, Vinko, i ja. Došli smo 100 metara ispod vrha kad su nas počeli tuć’ i cipat’ gromovi. Vratili smo se nazad, nismo stigli na vrh. To je bila strašna lekcija jer smo naučili i shvatili kad treba – odustati. Kasnije sam ga osvojio i to sam samcat penjući gadnu Sjevernu stijenu. Ona je najteža. Tisuću metara je visoka, okomita, granit i led su na njoj… Matterhorn je posljednjih šezdesetak godina uzeo mnoge živote.

O čemu razmišljate dok se penjete?

– To je najveća blagodat penjanja: imam vremena za razmišljanje. To je igra mislima.

Govorite li pritom sa samim sobom? Pjevate li?

– Svega bude. Zabavljam se. Pjevam, vičem, ako je teško onda se svađam sa samim sobom, s Bogom, s prirodom… Stotinu puta se dogodilo, kad zapadnem u teškoće, da sam sebi vičem: “Stipane, što ti je to trebalo…” I nastavim se penjati. Ili spuštati. Ljut sam pa mislim: koji me vrag tjerao kad je tako teško? To je borba u nekoliko slojeva.

Ali, uvijek ste pobijedili… i prirodu i sebe.

– Imao sam sreće…

Najbolji ste na svijetu?

– Ne mogu to reći. Jedan sam od boljih, recimo tako. Dugo trajem… Mnogi od nas alpinista nisu preživjeli. Da jesu, možda bi bili bolji od mene… Činjenica je da oko 50 posto nas vrhunskih alpinista nije preživjelo. Poginuli su na planinama i stijenama, ostali na planinama, smrzli se, pali, lavine ih sahranile…

Strašno.

– To je statistika. To je istina.

Kako uspijevate to izbjeći?

– Ne znam ni sam. Svi mi mislimo da možemo. Pripremimo se dobro, odaberemo put uspona, fizički smo uvježbani, plivamo, trčimo, dižemo utege… ali onda – ako na nekoga padne lavina, sve mu je zaludu. Krivi smo samim time što smo došli u tu situaciju. Mogli smo poć’ u kavanu, a ne na Mount Everest ili K2.

Znate li što vas tjera na tu nedvojbeno opasnu avanturu?

– Izazov. Čovjek, najčešće, hoće dokazati kako može pomaknuti granice izdržljivosti, snage i sposobnosti. Ne želim se dokazati drugima. Želim napraviti ono što mislim da se može, makar je krajnje opasno. Čovjek se toliko ‘navije’ na to da postaje zaista opasan, sam sebi. Srljamo u najveće nevere, na najvišim smo strminama. Iznad moje volje ima neka druga volja koja me gura na to da idem dalje i sve više…

Uvjeti su strašni…

– Uvjeti su nemogući. To ne možete zamisliti. Nezamislivo je to čovjeku koji mirno živi na selu ili u gradu s obje noge na ravnom i čvrstom tlu. Hladnoća, strmina, nedostatak kisika, snijeg, užasan vjetar, često i mrak… Kad se u tim uvjetima čovjek može kretati svojim mišićima, to je fantastičan osjećaj moći i pobjede. Koji put nam se učini da smo – besmrtni.

Činjenice govore da niste…

– ‘Tim gore po činjenice’, kako je rekao Hegel. Mi, alpinisti, vjerujemo u sebe.

Spomenuli ste maločas fizičku pripremu. Imate li i psihičku pripremu?

– Naravno. Psihička i voljna komponenta su čak važnije od fizičke. Ljudi koji se samo fizički pripreme, izgledaju kao Rambo i deset puta su snažniji od mene obično pokleknu pred snagom planine. Snaga je važna, ali ne bitna. Volja je pokretač – uz razum koji ti kaže kad naprosto moraš odustati, ako želiš preživjeti, kao Vinko i ja na Matterhornu.

Kad uspijete, kad dođete na taj blaženi vrhunac – koji je to osjećaj?

– Najljepši je osjećaj što nema više – uzbrdo. Na vrhu sam. To je veličanstveni osjećaj sreće, to je spoznaja: ja to mogu.

Zašto ste išli dva puta na Himalaju, na Mount Everest?

– Na Himalaji sam bio više od 25 puta. Na Everestu dva puta. Prvi put 1979, po Zapadnom grebenu do vrha, kuda se nitko prije mene nije popeo. Mnogi su poginuli pa se odustalo od tog pogibeljnog smjera. Bila je to, tada, jugoslavenska ekspedicija sastavljena od dvadeset Slovenaca, dvojice Hrvata i dvojice Bosanaca. Snimao sam taj uspon filmskom kamerom i pisao za novine. Mi, kad se penjemo, nemamo publiku koja nas bodri pa sam snimao da to prikažem svijetu. Sljedećih deset godina, nakon tog uspjeha, bili smo sigurno najbolji alpinistički tim na planetu. Svugdje su nas pozivali… Ispenjali smo nevjerojatne planine. Drugi Everest su organizirali 1989. Makedonci. A mi, nekoliko Slovenaca i ja, nastojali smo tada osvojiti što više tih vrhova iznad 8000 metra, kojih ima 14 i svi su na Himalaji. Pošli smo s Makedoncima, platili svoj dio troškova i osvojili najprije vrh Lhotse, koje je preko puta Everesta. Nakon toga smo se moj slovenski prijatelj Viki Grošelj i ja popeli i na Everest. Ja po drugi put.

(…)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista