Stipe Božić najveći je hrvatski sportaš svih vremena. Točka. Samo jedan uvjet možemo staviti pod ovu tvrdnju – a taj je da na alpinizam uopće gledamo kao na sport, te ga procjenjujemo i uspoređujemo sa stolnim tenisom i boćanjem a ne sa svemirskim putovanjima i preživljavanjem teških operacija ili neizlječivih bolesti.

U tom slučaju, gledamo li na alpinizam kao na sport, rečenica da je Stipe Božić najveći hrvatski sportaš svih vremena posve je samorazumljiva. Jednostavno, da bi postigli svoje uspjehe Dražen Petrović i Goran Ivanišević ubacivali su veliku narančastu loptu kroz obruč, odnosno malu žutu preko mreže. I to su radili jako, jako dobro. Bez imalo podcjenjivanja Petrovića i Ivaniševića i njihovih sportskih postignuća, no Stipe Božić je u postizanju svojih uspjeha morao izdržati nadljudske napore, othrvati se ekstremnim vremenskim uvjetima, i ostati živ u okolišu kojeg bez puno pretjerivanja možemo nazvati nezemaljskim.

Stipe Božić je morao sam klati svoju sportsku prehranu, ovce i koze koje su mu davale nužne kalorije na velikim hladnoćama; morao je sam otopljavati snijeg da bi zbog dehidracije i hipoksije popio neophodan čaj, a u samim počecima morao je i sam kovati alpinističke klinove te šivati šatore. Stipe Božić morao je i donositi teške etičke odluke, odlučivati o životu i smrti svojih suputnika i samoga sebe, te gledati kako umiru njegovi prijatelji i kolege. Ne treba ni reći da Dražen nije izgubio suigrača na Olimpijadi u Barceloni; Stipe Božić jest, i to više puta, na raznim planinama. Ne treba reći ni da je Ivanišević bio prisiljen ostaviti nekog iz svoje ekipe da umre u zelenoj pustoši Wimbledona; Stipe Božić jest, na K2 ostavio je umirućeg Boštjana Kekeca kako bi spasio ostatak onemoćale ekipe – preslabe i  već načete sljepilom i ozeblinama da bi bila u stanju vući svog prijatelja kroz oluju i bijelu pustoš smrtonosne planine.

U takvim ekstremnim, “sportskim” uvjetima Stipe Božić je osvojio tri najviša vrha svijeta (Mount Everest, K2 i Kangchenjung – sve kao prvi Hrvat kojem je to uspjelo), popeo se na najviše vrhove svih kontinenata, te ispenjao sve najteže alpske stijene. Pritom, Božić je kamerom bilježio svoje uspone (da ne povlačimo više usporedbu s Petrovićem, Ivaniševićem, ili nekim trećim), režirao filmove, i pisao knjige o svojim uspjesima.

“K2 – trijumf i tragedija” opis je uspona na drugi najviši vrh svijeta. Do 2011. na taj vrh u planinskom lancu Karakoruma popela su se svega 302 čovjeka dok ih se na Mount Everest do istog vremena popelo više od pet tisuća. K2 poznat je i kao “Divlja planina”, zbog najviše stope smrtnosti penjača na visinama iznad 8000 metara. Statistika govori da je svaki četvrti alpinist koji se popeo na vrh poginuo. K2 nije ni nikada osvojen zimi. Najstrmija, sjeverna strana, uzdiže se 3200 metara u samo 3000 metara horizontalne udaljenosti; u većini smjerova uzdiže se 2800 metara u manje od 4000 metara.

U osvajanje K2 Stipe Božić je krenuo sa slovenskom ekspedicijom u proljeće 1993. Uz njega u ekspediciji su bili i legendarni Meksikanac Carlos Carsolio, jedan Englez i jedan Šveđanin. Alpinističke ekspedicije organizirane su na vojni način. Prije prolaska prolaze se teške pripreme i rigorozne zdravstvene kontrole. To je prva selekcija. Druga selekcija je aklimatizacija na nadmorsku visinu koju svaki alpinist ne podnosi jednako. Od onih koji prođu ta dva sita zapovjednik ekspedicije bira nekoliko najboljih “vojnika” koji će krenuti u napad na sam vrh.

U proljeće 1993. Stipe Božić je bio određen da na vrh krene u navezu s prijateljem Vikijem Grošeljem. Do vrha su se na kraju probili Carlos Carsolio, Zvonko Požgaj, Viki Grošelj i Stipe Božić. Pri silasku u logoru broj 4. naišli su na Boštjana Kekeca i Borisa Sedeja.

U “K2” Božić u dva navrata ponavlja da za razliku od drugih sportova koji završavaju pobjedonosnim zgoditkom u alpinizmu najveća iskušenja počinju nakon što se osvoji vrh. Silazak je opasniji od uspona. Penjač je umorniji, vremena je sve manje, prijeti noć i moguća promjena vremena, a samo silaženje je nezgodnije od uspinjanja zbog mogućeg otklizavanja. Po dolasku u logor osvajači vrha zatekli su Boštjana u vrlo teškom stanju. Zbog hipoksije bio je na samrti, slabo komunikativan i gotovo nepokretan. Silazak je postao upitan ne samo za njega već i za ostatak ekipe.

Nakon pokušaja da Boštjana kroz oluju odvuku do logora 3. Stipe Božić je donio odluku da ostavi prijatelja i pokuša spasiti ostatak ekipe. Boštjan je ostao ležati u snijegu u strašnoj oluji koja ga je učas zamela novim snijegom. Nakon nekoliko minuta Stipe se okrenuo, ali Boštjana više nije vidio. Naposljetku, uz velike napore i mnogo sreće ekipa se načeta snježnim sljepilom i smrznutih prstiju na nogama i rukama dokopala sigurnosti.

Kao i u svemu na kraju ne ostaje ništa osim priče. Priče u sjećanju, na filmu, u tekstu. Boštjana je snijeg prekrio već dok su se prijatelji udaljavali, njihovi tragovi nestaju, sajle se istanjuju, klinovi truse, ispiru se čitave planine – i ostaje samo tekst. Alpinisti i tekst se nadopunjuju. Nejc Zaplotnik je iza sebe ostavio knjigu “Put”, Reinhold Messner je svom bratu Guentheru nadgrobni spomenik podignuo knjigom “Gola planina”, a svoje posljednje penjačke korake knjigom je učinio i Božić.

“K2” je mistična i zastrašujuća knjiga, kakve već i jesu knjige alpinista. U njoj je ono najvelebnije i od prirode i od čovjeka. Prava drama života, u kontekstu ne samo krajnjih ljudskih napora već života na zemlji kao takvog.