Po granici mogućega

PRISJEĆANJE NA PENJANJE PO RUBU

MOGUĆEG

Penjanje na najvišu planinu svijeta za većinu je alpinista ispunjenje najljepšeg sna. Svejedno nakon izbora u snažan penjački tim nisam gajio mnogo iluzija o vrhu jer i samo sudjelovanje u himalajskoj ekspediciji osobita je čast za svakog penjača posebice kad se radi o usponu na najvišu planinu na svijetu i još k tome novim, dotad netaknutim, grebenom.

Ovo je priča o usponu po zapadnom grebenu preko kojeg, do 1979. godine, nitko nije uspio proći. Nakon mnogih pokušaja i nesreća ovaj smjer zaslužuje naziv himalajski problem broj 1. Dokaz tomu bila je nevjerojatna zainteresiranost mnogih himalajskih ekspedicija koje su pratili neuspjesi i tragedije.

Godine 1979. u ekspediciji na Mount Everest sudjelovala su 24 penjača, 2 liječnika, 3 novinara i 20 Šerpa. Ekspedicija je imala 18 tona opreme koju je punih 19 dana nosilo 750 lokalnih nosača sve do 5300 metara nadmorske visine. Vođa je bio iskusni himalajac
Na ledenjaku Khumbu, na visini 5300 metara, ekspedicija je podigla pravo šatorsko naselje, bazni logor. Odatle put je vodio strmom stijenom do sedla Lho La na visini 6000 metara.

Do godine 1979. na Mount Everest se popelo 83-je ljudi s nekoliko strana. Najviše ih se popelo iz Nepala s južne strane, preko južnog sedla i dalje južnim grebenom kuda su se 1953. godine prvi popeli članovi britanske ekspedicije, Edmound Hilary i Norqay Tensing.

Zapadni greben je neobično dug i izložen snažnim vjetrovima s Tibeta. U gornjem vršnom dijelu, kroz strme stijene žutog pojasa, nitko nije znao kuda bi se moglo proći.
Logistika ekspedicije po zapadnome grebenu posebna je priča jer do sedla Lho La trebalo je vrlo strmom stijenom iznijeti gotovo 6 tona opreme i hrane. Pritom je bila neprocjenjiva pomoć Šerpa.

Ekspedicija je na planini potrošila više od 10 kilometara užeta, 300 metara visećih ljestava, 50 metara krutih aluminijskih ljestava, 40 šatora, 80 vreća za spavanje, 500 ledenih vijaka i klinova za stijenu, na stotine litara kerozina i plina za kuhanje i poneku tonu hrane za penjače i Šerpe. Na vrh će stići svega šest-sedam kilograma po svakom penjaču.

Gotovo svakodnevno je tekao transport između baze i logora 1. na sedlu Lho La. Penjači su se izmjenjivali u pritvrđivanju užadi za osiguranje puta, što je dobro došlo i za aklimatizaciju na razrijeđeni zrak. Aklimatizacijski ciklusi su se spajali s korisnim napredovanjem na planini a pritvrđena užad najviše je koristila za sigurno silaženje u bazu na odmor.
Aklimatizacija se sastojala u penjanju za oko 800 metara više odakle se penjač odmah spušta u bazni logor. Kad bi u drugom ciklusu, nakon dva tri dana odmora, penjač ponovno došao na prije dosegnuto mjesto, on je bio aklimatiziran pa je mogao uraditi još jednu etapu više. Nakon što bi dosegao novih 800 metara spuštao bi se ponovno u bazni logor gdje proces privikavanja na dosegnutu visinu i najbolje teče.
Svakodnevno se vodila borba s ledenim strminama, niskim temperaturama i snažnim vjetrom, ali je za dvadesetak dana na planini bilo postavljeno 5 visinskih logora a put između njih bio je osiguran užadima.

Najveći problem ekspediciju je čekao nakon logora broj 5, iznad 8200 metara gdje su prolaze pokušali pronaći Viki Grošelj i Marjan Manfreda. Manfreda je morao skinuti rukavice kako bi se popeo preko vrlo okomite granitne ploče na čijem vrhu je objesio uže. Zbog toga je dobio smrzotine na rukama pa su se on i Viki morali vratiti.
Bio je to svojevrstan penjački fer plej jer Manfreda i Grošelj su pritvrđivanjem ovog užeta omogućili drugima prolaz prema vrhu.

Nitko na početku ove ekspedicije nije računao na mene kao kandidata za vrh, pa ni ja sam. Ali u 5 aklimatizacijskih ciklusa nisam imao većih problema s visinom pa sam počeo vagati želju s mogućnostima. Nakon 40 dana mukotrpna rada i penjanja, napokon se dvojici članova ekspedicije, Nejcu Zaplotniku i Andreju Štremfelju, posrećilo ugaziti na vrh. U petom logoru samo jedan dan za njima, na vrh se spremala još jedna naveza
14. svibnja 1979. osvanuo je lijep dan. Svatko s po dvije boce kisika u naprtnjači napreduje zadnjih 700 metara prema vrhu. Slijedimo greben do pod Sivi skok kuda su dva dana prije prošli Nejc i Andrej. Na visini 8600 metara zaobilazimo te teškoće priječeći vrlo strme padine kojima nikad nitko nije gazio.

Penjanje preko zadnjeg stjenovitog zida svega 150 metara pod vrhom bilo je na rubu ljudskih mogućnosti, ali blizina vrha magično je privlačila. Samo nekoliko koraka do vrha, najvišeg na svijetu. Ne može se zamisliti sažetiji prizor sreće od trena kad penjač stupi na vrh najviše planine svijeta. Biti u tom trenu najviši čovjek na svijetu nagrada je za sve rizike i napore koji su prethodili. Ali to je i najkritičniji trenutak u penjačevu životu, jer do vrha je samo pola puta koji treba prijeći. Mnogo opasnija polovica je silazak u podnožje planine.

Trenutak stajanja na vrhu najviše ovaj šport razlikuje od ostalih. U bilo kojem drugom športu kad igrač postigne odlučujući zgoditak, sudac odsvira kraj ili natjecatelj presiječe vrpcu na cilju i za njega je to kraj utakmice. Nakon utakmice ide se u toplu svlačionicu, pod tuš. Na vrhu planine jedna druga utakmica tek počinje, i to ona za život.

Nad Mount Everestom zametnula se strahovita oluja. Vjetar je puhao brzinom od 150 kilometara na sat a temperatura se spustila na minus 40 stupnjeva. Toga dana nismo uspjeli sići do logora 4. pa smo zanoćili na visini od 8400 metara. To je bio najviši bivak, bez šatora i spavaće vreće, kojeg je čovjek preživio.

Sljedećeg jutra nakon preživljene noći na otvorenom iznenada se, na laganom terenu, skliznuo Ang Phu i pao 2000 metara niže na ledenjak Ronbuk i poginuo.
Za mene koji sam preživio, Mount Everest ostaje najljepša uspomena, uspjeh koji neki uspoređuju s Grand Slamom. Ali Grand slam se odigrava svake godine i netko mora pobijediti. A ovdje osim što čovjek rijetko pobjeđuje može pritom i poginuti. Penjač mora biti uistinu pomalo luckast kad se uhvati u koštac s takvim izazovom, ali opet ne previše da od njega strada.