nakon 30 godina putujem ponovo pod najvišu planinu na svijezu. pročitajte kako sam to ovaj put doživio i kako sam se susreo s Hrvatskom ženskom ekspedicijom Mount Everest 2009.

Slijećemo na strmu svega 250 metara dugu pistu na zaravni u dubokom kanjonu doline Khumbu. Lukla je jedna od najopasnijih pista na svijetu. Prošle godine je ovdje poginulo 15 putnika nakon što je mali avion Twin Oter z bog magle promašio pistu. Čudo da nesreća nema i više jer vrijeme u dolini Khumbu pod najvišom planinom svijeta uvijek je nepredvidivo. Kada sam prvi put, prije 30 ngodina, išao prema Mount Everestu nismo letjeli nego smo do Lukle pješačili 12 dana. Lukla je od nekadešnje nepalske selendre u međuvremenu postala gradić s asfaltiranom pistom i nekoliko, za nepalske prilike, odličnih hotela. Odavde do podnožja Mount Everesta je još 7 dana hodanja.

Sad sam član Jubilarne Mount Everest ekspedicije kojoj je cilj obilježiti 30 obljetnicu od prvog uspona po adnom grebenu. Namjera nam je popeti se na vrh Pumori 7146 m. Kojeg domaćini Šerpe zovu Everestova sestra. Ja sam zapravo predhodnica ekspedicije kojoj su članovi veterani iz 1979. Godine. U toj prethodnici je moj sad već stari himalajski drug Viki Grošelj s kojim ću usput posjetiti rodbinu pokojnog Ang Phua koji se okliznuo i poginuo nakon što smo prethodni dan zajedno stajali na „krovu svijeta“. S nama su se uz dolinu na teking uputili i poznati putopisac Robert Pauletić te manje poznati planinar Mladen Balić iz Dugopolja. Našu opremu će do baznog logora nositi 4 nepalska nosača koji po danu zarade oko 400 nepalskih rupija ili 30 kuna. Dok hodamo prema selu Monjo gdje ćemo prvi put prenoćiti susrećemo jednog trekera koji je na moje čuđenje prepoznao Pauletića. On je zagrebčanin koji se upravo vraćao niz dolinu a ime mu je Robert Đidara.

Viki i Stipe u Tangbocheu-u pozadini Pari Lapcha, vrh na kojeg su prvi ugazili

Jak koji je skoro pregazio Pauletića

Monjo je na samom ulazu u Nacionalni park Sagarmata, najviši park na svijetu. Sagarmata na nepalskom znači „Ona koja dira nebo“. Svaki se put iznenadim koliko ovaj kraj napreduje, hotelčići su sve bolji i uredniji a ja i Viki smo dobili sobu s kupatilom. Doduše vode nije bilo ali u sušnoj sezoni svima je jasno da tako mora biti. Robiju i Mladenu je hodanje išlo vrlo dobro, pratili su naš korak kojeg smo ja i Viki opet nastojali prilagoditi himalajskim početnicima. Nako prelaska jednok visećeg mosta koji se nadvio iznad 300 metara dubogog kanjona došli smo na mjesto odakle se prvi put vidi Everest.

 

– Evo sad ga vidite. – rekoh novopečenim trekerima

 

Mladen je ushićeno raširio ruke i poljubio kamen pred njim.

 

– A gdje je?

 

Upitao je Robi.

 

– Vidiš onaj vrh sa zastavom ? – pokazao sam Pauletiću na vrh Mount Everest što je virio iznad grebena Nuptsea. Vjetar što je puhao s Tibeta nosio je snijeg s vrha i stvarao karakterističnu snježnu zastavu

 

– Ali ja ne vidim ni jednu zastavu na vrhu! – reče Robi misleći da mu govorim o nekoj nacionalnoj zastavi.

 

Ja i Viki smo se slatko nasmijali i rekli mu o čemu je riječ.

 

– Ja sam mislio da govorite o nekoj zastavi što je ostala na vrhu planine.

 

Robi je bio opsjednut sa susretom s himalajskim govedom jakom. Ali životinje koje smo sretali na putu iz Namche Bazara prema Lukli su zobki mješanci jaka i bivola. Jakovi ne mogu živjeti niže od 3500 metara. Rekao sam mu da se na prvi pogled može prepoznati jaka. Kada smo ga konačno sreli iznad Namche na nadmorskoj visini 3700 metara Robi je izvadio fotoaparat i stao nasred puta radi fotografije i umalo ga u tom prvom susretu jak nije pregazio.

 

Na kraju drugog dana namjeravali smo zanoćiti u malom selu Kyangjuma gdje me je prema dogovoru trebao čekati Mingma Norbu, sing pokojnog Ang Phuao koji je nako što je postao budistički svećenik lama promjenio ime u Gyurmed Loden Sherpa. Ali nije ga bilo jer je prije 4 dana morao otići u Indiju radi neodgodivih ispita. Sreli smo mu sestru Jangcen koja je rekla da obvezno moramo vidjeti njenu majku Ang Chuteen koja nas ujutro očekuje stotinjak metara više u Kumjungu.

 

Nekoliko sam se puta susreo s Ang Chteen i uvijek su mi suze navrle na oči. Ovaj put pogotovo nakon što mi je izrazila sućut zbog smrti mog sina Joška kojeg je ona također poznavala. Nikada nije naučila engleski a ni moj šerpaski nije bio sasvim dobar pa mi je njezina kćer prevodila.

 

– Mama kaže kako svaki put kad te ugleda čini joj se kao da vidi svog Ang Phua. Kaže da se čuvaš i ne ideš previsoko na planini.

 

Ang Chuteen život nije mazio jer je Ang Phuova obitelj nikako nije voljela. Možda radi toga što je bila 8 godina starija od Ang Phua. Za nesreću se nakon prvog poroda rzaboljela što je Ang Phuovu majku još više učvrstilo u odluci da sinu ne dopusti ženidbu za takvu ženu. Majka je u ovom podneblju glava kuće i što ona odluči mora se bez pogovora prihvatiti. Svejedno Ang Phu je imao vezu sa svojim sinom a ljubav prema Ang Chuteen nije blijedila. Upravo za vrijeme naše ekspedicije u travnu 1979. godine Ang Chuteen mu je rodila još jedno dijete Jangcen ali nažalost, radi nesreće nikad se nisu vidjeli.

 Ang Chuteen

Sve ovo ja sam saznao tek nakon drugog uspona na Mount Everest kada sam slučajno susreo jednog Šerpu koji mi je natuknuo da je Ang Phuov sin zaredio u nekom samostanu i da mu majka živi negdje na našem putu niz dolinu. Imao sam sreću tada susresti Ang Phuova sina Mingmu u samostanu Tangboche i on mi je na slabom engleskom sve ispričao. Kako se baka nikada nije pomirila s njegovom majkom. On se nakon školovanja u Kathmanduu i Kumjungu zaredio i posljednjih 15 godina studira u nekom budističkom učilištu u Indiji. Otada smo u stalnom kontaktu pismima a u novije vrijeme emailom i telefonom.

 

Dok sam pričao s Ang Chuteen i njezinom kćerkom zazvonio je telefon što je također novost u ovim krajevima. Bio je to Mingma Norbu koji je zvao iz Kathmandua i htio je razgovarat samnom. Prilikom tog razgovora poželio sam mu da što prije završi studij nakon čega ću ga pozvati u posjet Hrvatskoj i Splitu. Bio je oduševljen. Nadam se da će se nakon dvije godine, koliko mu treba do kraja naukovanja, to i obistiniti.

 

Nakon dana odmora nastavljamo prema samostanu Tangboche i dalje do Pangboche-u gdje smo zanoćili pod jednom od najljepših planina svijeta Ama Dablamom na kojeg sam se popeo prije 4 godine. Iz a Pangboche put zavija lijevo kako bi se zaobišao veliki himalajski zid Lhotsea i Nuptsea a onda se penje do nadmorske visine od 5000 metara do Lobuchea. Lobuche je prije 30 godina bila samo jedna pastirska kolibica u kojoj se moglo za nuždu na podu prespavati u međuvremenu je oko te kolibe nastalo nekoliko lijepih hotelčića u kojima se može ugodno prespavati i jesti. To je ujedno predposljednje konačište prije baznog logora pod Everestom. Blizu Lobuche je zanimljiva zgrada u obliku piramide. Izgradila ju je talijanska vlada za potrebe znanstvenih istraživanja. Tu se mjeri kakvoća zraka temperature i promjene na ledenjacima. Postaja ima i mali meteorološki dojavnik koji je smješten na 7890 metara visokom Južnom sedlu između vrhova Lhotse i Mount Everest. Posljednje prenoćište na putu prema Mount Everestu je Gorak Shep, mala pješčana zaravan između morene ledenjaka Khumbu i padina Pumorija. Isto kao i Lobuche nekoć je tu bila kolibica u koju su mogli prenoćiti pastiri koji su čuvali Yakove. Trenutno ovdje može prenoćiti stotinjak trekera kojima je obično cilj vrh Kalapatar 5600 m. S kojeg se odlično vidi Mount Everest.

Stipe Božić i Andrej Štremfelj jedini preživjeli s vrha Everesta 1979.

Na ovom mjest na nadmorskoj visini od 5100 metara u gorju Himalaja, pod na jvišom planinom na svijetu, upravo dok smo smo se spremali za uspon na Kalapatar pao je neobičan svjetski rekod koji će zacijelo ući u Ginesovu knjigu rekorda. Odigrana je kriket utakmica između timova Hillary i Tenzing. Igrači su došli iz Engleske, Australije i Novog Zelanda. Donjeli su i posebnu plastičnu podlogu koju su postavili na prethodno izravnan teren. Igrači su imali svu propisnu opremu. Sudio je službeni sudac također tradiconalno odjeven. Bilo je i nešto gledatelja uglavnom nosača što su nosili hranu i opremu u bazni logor. Pobjedio je tim Hilary. Slijedećeg dana sam otišao do baznog logora gdje sam se susreo s članicama Hrvatske ženske ekspedicije na Mount Everest. To je otprilike 200 nadmorske visine poviše i zatekao sam djevojke kako igraju odbojku i to na ledenoj podlozi između bijelih ledenih tornjeva. Bio sam dao ideju da se odigra neka utakmica između našeg ženskog tima koji broji 11 djevojaka i jednog od kriket timova koji se također sastoji od istog broja igrača ali do susreta nije došlo jer je kriketašima trebalo aklimatizacije da bi došli do naših djevojaka. Djevojke je pak čekao uspon do prvog logora na visini 6100 metara i nisu mogle trošiti vrijeme na utakmicu do onu s Mount Everestom.

 

Bazni logor je izgledao kao platneni gradić u kojem je svaka ekspedicija imala svoj raspored šatora. Najveći šatori su služili za kuhinje blagavaonice i skaldišta. Manji šatori su bili za spavanje a pored svakog šatorskog naselja je bio visoki šator za WC. Nužda se vršila u posebne plastične bačve koje, nakon što se napune nosači nose u dolinu. Uglavnom za jedan kilogram odnešenog izmeta ekspedicija plaća oko 2 kune.

Bazni logor pod Everestom

Gužva u baznom logoru je tolika da je bilo teško naći mjesta za postavljanje šatora. Darko Berljak, vođa Hrvatske ženske ekspedicije na Mount Everest morao je još prije 2 mjeseca poslati jednog Šerpu da obilježi i iskolči mjesto za bazni logor jer ove bi godine pod Everesto moglo biti gotovo 750 ljudi koji se žele domoći najvišeg vrha svijeta. Do sada ih se na vrh Mount Everesta popelo gotovo 4000. Sretan sam što mi se posrećilo da budem 85. i to novim smjerom po zapadnom grebenu koji je stekao epitet jednog od „3 klasična problema Himalaja“. Najviše zasluge za sve veći broj uspona na vrh imaju nepalski vodiči Šerpe koji osiguraju put užadima i ljestvama od podnožja do vrha. Uz to se brinu o sigurnosti penjača a nose im opremu, hranu i kisik te kuhaju u visinskim logorima.

 

Djevojke su pune optimizma većina se već popela preko ledenog slapa do logora 1. i već se pripremaju za nastavak uspona kroz Zapadnu uvalu do logora 2. na visini 6400 metara. O našim se djevojkama brinu najbolji Šerpe među kojima je Pasang koji je do sada bio 8 puta na vrhu Mount Everesta. Ukupno je 5 Šerpa koji će hrvatskim djevojkama pomagati nositi opremu za spavanje, hranu i kisik te osiguravati im put preko strmih i opasnih djelova planine.

 

Nakon povratka iz baznog logora u konačište Gorak Shep Mladen i Robert su se počeli vraćati niz dolinu. Njihov treking se bližio kraju. Koliko sam na njihovim licima vidio bili su presretni jer su se približili najvišoj planini svijeta i to vlastitom snagom. Vidjeli su daleke predjele koje nikakav medij ne može dočarati. Hodali uskim opasnim stazama, jahali na jaku, gazili himalajski snjeg i šetali se među seracima koji su nastali od ledova Chomolungme „Majke Božice Zemlje“. Na rastanku su rekli veliko hvala a ja sam bio sretan da to bogatstvo s nekim mogu podjelit.

 

Ostali smo Viki Grošelj i ja, pred nama je bio Pumori cilj koji visinom ne može konkurirati Everestu ali njegova strmina svejedno traži ozbiljan pristup. Ali, Pumori nas nije htio. Snijega je ove sezone malo pa su se strme ledine padine ove planine nekako okopnjele a granitne stijene koje su se pojavile stalno su prijetile odronima. Golemi ledeni seraci su postali još nestabiliniji pa je svaki čas nešto pucalo i obrušavalo se upravo na smjer uspona koji smo odabrali. Pokušali smo pronaći druge prolaze kroz 700 metara visoku granitnu stijenu koja završava na sedlu između Lingtrena i Pumorija ali smo se i tu razočarali.

Dok smo penjali iznad nas se stalno obrušavalo kamenje koje samo pukom srećom nikog nije pogodilo. Naše Šerpe Pemba i Sonam, koji su nam donjeli opremu do pod stijenu, drhtali su od straha. Viki Grošelj i ja našli smo pritvrđenu staru užad koja nam je bila dobra orijentacija ali i vraljiva zamka. Ispenjao sam više od pola stijene koja je djelomice bila okomita i kad nam je nestalo užadi krenuo sam prvi nizbrdo ukopčavši se u jedno novije uže. Dok sam se spuštao po užetu uhvatio sam se i drugog starijeg užeta da mi drži pravac u lijevo prema Vikiju. Ali to je bila greška. To staro uže je odjednom puklo tako da sam se zanjihao u lijevo udario o granitnu ploču i ostao žetu. Dobro sam se ugruvao a da nije bilo kacige moglo je biti i mnogo gore.

Nakon 2 dana pokušala je nastaviti, tamo gdje smo mi stali, druga grupa: Rafko Vodišek i Ivan Kotnik sa dvojicom Šerpa. Šerpe su se ponovo ustrašile pa je naprijed nastavio penjati Rafko. Uspjelo mu je ispenjati i osigurati novih dvadesetak metara. Ali za dalje nije bilo više vremena pa su se svi počeli spuštati po užetima. Rafko se prilikom spusta uhvatio za jedno staro uže i ono mu je puklo iako ga nije pošteno ni opteretio. Srećom je sve prošlo bez posljedica. Ali to je bila lekcija koja nam je dala misliti. Zaključili smo nakon kratke debate da nas planina Pumori neće. Bar ne ovako slabo pripremljene, bez dovoljne količine nove užadi i ostale opreme.

 

Još jednom smo svi veterani ekspedicije Everest 1979., osim vođe Tone Škarje koji se nije dobro osjećao, otišli do baznog logora Hrvatske ženske ekspedicije gdje smo napravili najviši i najmnogobrojniji međunarodni susret alpinista iz Slovenije i Hrvatske. Bio je to dirljiv susret dviju generacija u kojem su Slovenci priznali kako im je žao što nemaju tako dobar nacionalni ženski tim. Djevojke su nam uzvratile susret sutradan u našoj bazi u Gorak Shepu. Tone Škarja, vođa sad već slavne ekspedicije na Everest prije 30 godina, bio je dirnut i našim djevojkama zaželio uspjeh i što je najvažnije da se sve vrate kući. Tone, koji je već u godinama (71) morao se u dilinu vratiti helikopterom jer ga je visinska bolest dobro savladala. To je bio i kraj naše Jubilarne ekspedicije. Otišao sam i ja sutra niz dolinu i nakon 3 dana ubrzanog hoda stigao u Luklu odakle sam odletio u Kathmandu. Everesta iz aviona nisam viodio jer se visoko uz doline podigala izmaglica nastala od požara koje nepalci namjerno izazivaju radi osvajanja obradivih površina. U Kathmandu me dočekala satelitska slika u novinama Kathmandu post na kojoj se iz svemira vidi područje gustog dima koji se naslonio na južne padine Himalaja.

 

Veterani ekspedicije Everest 1979                                                                     Hrvatska ženska ekspedicija Everest 2009.