K 2 Nakon uspjeha tragedija

06.06.1993. - Stipe Božić

Preko naših glava puhao je orkanski vjetar, noseći snijeg. Bili smo pod samim vrhom, možda samo pet metara niže od grebena koji se ispriječio vjetru s Tibeta. Nisam zapravo imao što snimiti jer se jedva što vidjelo, samo snježni metež. Svejedno sam izvadio kameru i uperio je prema Zvonku Požgaju, koji je cepinom dirao vrh, zatim prema Carlosu i Vikiju. Primaknuo sam im se i bez pobjedničkog veselja predložio da se počnemo polako spuštati jer su tri sata već prošla. Slikati se na samome vrhu, ionako nema smisla, a više od nekoliko sekundi jedva bi tko mogao izdržati na toj vjetrometini.

– Idemo dolje! – snažno je povikao Viki i odmah počeo silaziti.

Svaki silazak s himalajskog vrha iznimno je opasan, ponajprije stoga što je tijelo umorno od uspona, a potom zato što silaženje ne odgovara čovjekovoj anatomiji, jer nije u stanju dobro vidjeti i izabrati put nadolje; na posljetku, uvijek pri silasku postoji neka utrka s vremenom. Viki i Zvonko išli su prvi i odjednom su nestali u priječnici. Carlos i ja imali smo problema s naočalama, koje su se napunile snijegom.

Noć nas je uhvatila točno na kraju teškoća, pri dnu strmog žlijeba pod bottlneckom. Nije bilo još mnogo do spasonosnog šatora logora 4. Ali, noć u kombinaciji sa snježnom olujom na visini od 8000 metara gotovo je nepremostiva prepreka. Odjednom smo se, ni sami ne znajući kako, našli na nekakvom stjenovitom grebenu, koji prije nismo vidjeli niti bismo ondje trebali biti, jer put nas je morao voditi samo po snijegu.

Odlučili smo bivakirati, bolje nego da po noći lutamo nepoznatim terenom. Izvadio sam vreću od tankog vjetronepropusnog platna i navukao je na sebe i Carlosa. Koliko god smo se trudili da je nogama držimo zatvorenom, udari vjetra stalno su je otvarali i nanosili unutra zapuhe sitnog snijega. Bilo je užasno hladno. S prvim svjetlom smo se spremili i, usprkos oluji, koja nije jenjavala, brzo pronašli četvrti logor.

U šatoru smo opet zatekli gužvu, jer su odozdo, iz logora III, pristigli Boštjan Kekec i Boris Sedej. Boštjan koji inače bio najbrži i dobro pripremljen došao je jučer, dok smo se mi penjali prema vrhu, i izvestio bazu da se Boris ne osjeća naj bolje i da će možda ostati u “trojci”. Boris se kasnije za njim popeo do logora III i, kao što ćemo vidjeti, bio je mnogo zdraviji od Boštjana.

Viki je napustio šator i spremao se za silaz. Konačno se Viki zajedno sa Carlosom uputio prema dolini. Put smo bili donekle markirali pa se nisam previše žurio, osim toga zanimalo me zašto Zvonko ne ide dolje. Ušao sam u šator u kojem su bili Zvonko Požgaj, Boris Sedej i Boštjan Kekec. Odmah sam posumnjao da sa Kekecom nešto nije u redu, ležao je u čudnom položaju i teško disao, ne reagirajući na moj ulazak. Upitao sam ga kako je, što on kao da nije uopće čuo. Pogledao sam ga bolje i uočio znakove hipoksije: na ustima mu je bila karakteristična pjena, disao je u nekoj vrsti hropca a puls mu je bio preko 130, dok je moj i Borisov bio ispod 70. Dohvatio sam radio i javio u bazu.

Liječnik Damjan Meško me je umirivao objašnajvajući da to ne mora značiti ništa loše i da se što prije svi uputimo nizbrdo. Osjetio sam da nas umiruje i da je stanje više nego ozbiljno. Vođa ekspedicije Tomaž Jamnik je također inzistirao da što prije krenemo prema dolini što je bilo razumljivo, ali Boštjan je bio usporen i nekooperativan pa smo izgubili dragocjeno vrijeme uvjeravajući ga da moramo dolje.

U međuvremenu se javio Viki iz “trojke” kukajući kako se negdje izgubio Carlos. On ga već četiri sata čeka, nestao je ni sam ne zna kako ni gdje. Jednostavno, kad se jednom okrenuo, nije ga bilo. To je svakakao utjecalo da i mi odložimo silaz za sutra jer više niti nismo imali vremena. Zato smo se odlučili za još jednu noć u “trojci” na visini gotovo 8000 metara.

Carlos mi je kasnije ispripovjedio vrlo čudnu i gotovo nevjerovatnu priču. Odmah nakon silaska s ramena K2 on se izgubio u nevremenu. Vjerovatno je skrenu previše desno prema južnoj stijeni. Silazio je sve strmijim i opasnijim zaleđenim padinima dok nije došao do potpuno okomitog ledenog zida niz kojeg je mogao svaki čas pasti. Ništa se nije zbog magle i strahovita vjetra vidjelo. Bio je gotovo izgubljen. Pokušao se je uspinjati natrag ali nije imao sange niti za dva koraka. Okrenuo se nekako licem prema ambisu i činilo mu se da treba skočiti, iz sve snage se odraziti. Po njegovim riječima, poletio je gotovo nesvjesno u prazninu, ispruženih ruku u kojima je imao cepine. Skok je, kako kaže, trajao nevjerovatno dugo i činilo mu se da leti svemirom. Odjednom, puf. Ispred njega se iznenada ukazao ledeni zid u koji je zabio šiljke cepina i dereza. Bila je to zapravo druga strana ledenjačke pukotine za koju se srećom uhvatio.

– Kažemi ti Stipe toga nisam bio svjestan ali nešto me je tjeralo da poletim. Kasnije sam lako našao put do logora 3. gdje me je čekao Viki.

Boštjanu ni slijedećeg jutra nije bilo ništa bolje, naprotiv, nije nas čak ni raspoznavao niti je htio uzimati tekućinu. Iz baze su me radio vezom vođa i liječnik ekespedicije i nagovarali da pokušamo Bošjtjana vući nizbrdo. Ja sam predlagao da sa Boštjanom ostanem još neki dan, dok se vrijeme ne popravi, a Boris i Zvonko neka silaze dolje. Vođa ekspedicije, Tomaž Jamnik, nikako nije bio za to a Boris i Zvonko također su bili protiv jer nisu bili sigurni da će pronaći put u takvoj oluji.

Boris se istinski založio oko animacije Boštjana, najprije je pokušavao potaknuti ga spominjući mu ženu i djecu a zatim, kad to nije upalilo, počeo ga je šamarati tako da se Boštjan ipak malo trgnuo. Obukli smo ga u toplo, vezali mu pojas i dereze i izvukli iz šatora. Još jedna noć u logoru 4. značila bi sigurnu smrt za onog tko u njemu ostane jer na visini iznad 8000 metara ne može se dugo boraviti, pogotovo ako si iscrpljen od umora ili visinske bolesti. Boštjan je pokušao stati na noge ali ga je vjetar stalno obarao na snijeg. Snažno je puhalo, ni sam nisam znao otkuda, kao da je planina prokuhala, snijeg se mahnito kovitlao i odozdo puneći mi naočale i bodući oči sitnim kristalićima. Ništa se pod milim bogom nije vidjelo.

Boštjan očito nije mogao držati ravnotežu, stalno je padao, zato smo ga počeli vući u ležećem položaju. Bilo je strašno naporno jer smo i sami do pasa upadali u duboke zamete, ali nekako je išlo dok je bilo strmine. Kad smo došli na blaži dio grebena nismo ga više mogli potegnuti niti metra. Za to vrijeme se njegovo stanje dramatično pogoršalo. Prišao sam mu i pogledao ga. Umirao je, bijela smrt ga je uzimala i nitko ga više nije mogao izvući. Pogledao sam u Borisa i Zvonka, tresli su se od hladnoće, smrt nam je svima prijetila. Zvonkovi prsti na ruci iznenada su počeli modriti što je bio znak smrzotina.

Pogledao sam u Boštjanove oči koje su još bile otvorene. Činilo se da ih više neće biti sposoban sam zatvoriti. Činilo se da mi hoće nešto kazati. Nije bilo lako ostaviti prijetelja, ali morati ćemo jer inače bi svi mogli vrlo brzo umrjeti. Svejedno smo čekali još pola sata na užasnoj vjetrometini i sami gotovo nemoćni. Nakon što mi se činilo da Boštjanu više nema spasa pogledao sam Zvonka i Borisa. Zatim sam teška srca izgovorio riječi kojih ću se dok sam živ sjećati:

– Fantje gremo dol – odgegao sam zatim, kao pijan, nizbrdo a Boris i Zvonko su me slijedili teturajući mojom prtinom.

Štapovi za orijentaciju koje smo poboli u snijeg prilikom uspona na gore sada sam jedva nazirao. Katkada ga ne bi mogao vidjeti sa razdaljine od 5 metara. Dok sam ja tražio slijedećeg Boris i Zvonko su čuvali prethodni štap i pomicali se prema meni tek kad bi ja bio siguran u pravac kretanja. Strmina je bila respektibilna, nije se smjelo ni slučajno okliznuti jer bi se teško moglo zaustaviti. Odjednom, Zvonko se okliznuo i munjevito poletio niz strminu, ravno na mene. Uspio sam se umaknuti a on je proletio pored mene kao vihor. Nestao je u dubini s vrtlogom snijega kojeg je sam stvorio i oluji. Brzo sam se spustio niže i na moju sreću ugledao ga kako se čisti od snijega. Bio je neozlijeđen, upao je stotinjak metara niže u prhki zamet i to ga je zakočilo i spasilo.

Iako se vrijeme nije popravljalo dobro smo napredovali i prije noći pronašli logor III. Zvonkovi prsti su sve lošije izgledali pomodrjeli su više od polovice i počeli su se stvarati mjehuri pa smo mu prste povili. Boris je također osjećao da nešto nije u redu sa njegovim nogama. Mene su počele peći oči što je bio simptom snježnog slijepila. Bili smo u jadnom stanju, iscrpljeni, promrzli i utučeni nesrćom ali svejedno smo vjerovali da ćemo se sutra izvući do logora II gdje će nas netko, usprkos slabom vremenu, sačekati .

Slijedećeg dana probudio sam se slijep, oči su me strahovito pekle i suzile a vidio sam jedva malo svijetla kroz nekakvu mrenu. Nasreću se ispostavilo da je snijeg zatrpao ulaz i naravno zatvorio svijetlo. Kada je Boris nogama provalio nanos snijega na vratima, ušlo je nešto svijetla ali svejedno nisam dobro vidio, na desno oko ništa a na lijevo jedva sam nešto kroz mrenu nazirao. Puhalo je još jače tako da sam jedva napipao uže koje će mi od sada biti nit vodilja kroz strme sure stijene grebena Abruzzi koje se ruše 2000 metara niže, sve do podnožja, do visine 5300 metara.

Radio sam gotovo sve napamet jer i ono malo što sam mogao vidjeti ispod sebe vjetar je potpuno onemogućavao zapuhujući mi lice i bodući bolno lijevo oko koje bih ponekad pokušao otvoriti. Moram priznati da je bilo strahovito, kroz himalajsku mećavu spuštati se po užetu u mrak i ambis. Trajalo je satima, a činilo mi se katkad da traje danima, mjesecima i da će tako uvijek biti – mrak i oluja – halucinirao sam. Odjednom mi se učinilo da čujem neki glas ispod sebe, kao da me netko doziva. Gotovo je pomislih, ispalio sam, halucinacije… Opet začuh neko dozivanje kao da netko zove.

-Stipi… čuo sam glas.

-Heloo… uzvratio sam.

-Goran is here – čuo sam sada jasno na engleskom.

Uistinu bio je to Šveđanin Goran Kroop koji mi je došao pomoći. Bio sam izuzetno dirnut susretom, zagrlio sam ga.

-Sada si siguran – reče mi i izvadi termosicu sa toplim kompotom, nikad tako ukusnog nisam pio, liječio me je.
s.b.