Mount Everest 15. svibnja 1979

USPJEH

Bio je to najsretniji trenutak u mom životu.

Sve se u mom srcu promjenilo, osjećao sam se izaslanik svih mojih prijatelja i ostalih stanovnika Zemlje koji su ikad sanjali o vrhu Svijeta. Ovdje čovjek rijetko pobjeđuje a nerjetko umire.
Mislim da penjač mora imati malo ludosti za ovakve izazove, ali ne smiju dozvoliti da ih ta ludost previše obuzme i ubije.
Bože, kako sam sretan što živim!

TRAGEDIJA
16.svibnja 1979. Sjedili smo na uskoj zaleđenoj polici u kuloaru Hornbein na sjeverozapadnoj strani Mount Everesta najviše planine na svijetu, na visini 8300 metara. Bila je noć, a s Tibeta je puhao snažan vjetar. Moj prijatelj Šerpa Ang Phu neprestano je mrmljao budističku mantru. Odjednom, usred noći, izustio je kako ćemo svi umrijeti na planini.
Nakon što sam se sa Slovencem Stanom Belakom i Nepalcem Ang Phuom uspio popeti dotad neispenjanim Zapadnim grebenom na najvišu planinu svijeta, Mount Everest, visok 8848 metara istoga dana nije nam pošlo za rukom spustiti se do nekog sigurnog logora pa smo morali zanoćiti u stijeni bez opreme za spavanje.
Nakon, mnogi smatraju čudom, preživljene noći nastavili smo spuštanje prema logoru IV.
Kad smo se domogli lakšeg terena i kad je izgledalo da smo na sigurnom, iznenada se okliznuo Ang Phu te pao 2000 metara niže na ledenjak Rongbuk u Tibetu. Bio je to šok u kojem sam prvi put uz trijumf spoznao i gorčinu tragedije.
Stipe B.