Sahara,   najveća pustinja svijeta, surova nepregledna pustoš što se prostire na više od 9 milijuna četvornih kilometra što je malo manje od površine Sjedinjenih Američkih država. Ekipa Znanstveno obrazovnog programa HRT-a putuje od obale sredozemnog mora uz libijsko-alžirsku granicu do nekadašnje oaze i raskrsnice karavanskih putova, Gadhamesa. Ovaj zanimljivi grad je radi nesnosne vrućine koja ljeti tim podrućjem vlada ukopan u zemlju. Šetali smo se uzduž bezbrojnih tijesnih ulica koje su sada puste. Grad je napušten jer je presušio obližnji izvor. Svejedno nekoliko obitelji još u njemu žive i pokazuju nam tradicionalne stanove pod zemljom. Nakon Gadhamesa putujemo gotovo 500 kilometra na jug kroz najokrutniju pustoš na svijetu. Samo pijesak a nepregledne dine steru se koliko oko seže. Konačno stižemo u samo srce Sahare. Terenske automobile zamjenjuju deve s kojima stižemo u vjerojatno najpustije mjesto na svijetu, gorje Acacus. Vodiči su nam Tuarezi pustinjski nomadi koji pokrivaju lica velovima indigo boje. Nenadmašni su poznavaoci pustinje a njihove deve su vrlo poslušne tako da bez problema stižemo do najskrovitiji mjesta gdje se krije tajna Sahare.

Teško je danas zamisliti da je ova pustoš nekoć bila plodna. Sudeći prema drevnim crtežima, od kojih su neki stari i do 12000 godina, Sahara je bila prepuna plodnih pašnjaka s mnogobrojnim rijekama i jezerima. Ovuda su se šetali slonovi žirafe, bivoli i ostale vrste životinja. S nekih slika u udubljenjima i pećinama iščitava se povijest minulih civilizacija. Na bojanim crtežima i uklesanim reljefima uz životinje prikazuju se lovci sa strelicama a   u kasnijim razdobljima čak i konji te zaprege s kočijama.
Deve su očito kasnije uvedene nakon što se je, oko 200 godina prije Krista, ovo područje počelo pretvarati u pustinju. Možda će za koju tisuću godina netko pronaći crteže današnjih Toyota koje sve više zamjenjuju pustinjske lađe deve.

Noćimo na otvorenom a hranu nam pripremaju Tuarezi. Sve što nam treba u ovom bezvodnom kraju je na devama koje su još uvijek najpouzdanije prijevozno sredstvo. Pokazali su nam kako se peče kruh u ugrijanom pijesku. Drva za vatru su odnekud donijeli, zapalili vatru a žeravicu pomješali s pijeskom u kojeg su stavili pogaču. Na tome su skuhali čaj i to nam je bila uobičajena večera. Jedne večeri nas je uhvatila prava pustinjska oluja. Nebo se smracilo a pisjesak se kovitlao na sve strane. Ništa se nije vidjelo pa smo zaklo nasli između nekih stijena i čekali cijeli dan i noć. Nakon gorja Acacus deve smo usmjerili prema oazama Ubari gdje smo zanoćili pored slanog jezera koje izgleda kao s razglednica okruženo s vitkim palmama, samo da nije komaraca.

Na kraju smo stigli u Germu gdje smo unajmili terensk automobil kojim smo se prebacili do grada oaze Sabhe. Slučaj je htio da je grad pod znatnom policijskom kontrolom jer tu danas dolazi Libijski vođa Moamer Gadafi.

Tko voli pustinju jednom mora doći u Libiju jer tu su nepregledne pješčane ravnice, valovite dine, crne kamene pustinje i surovo ali vrlo slikovito gorje na čijim stijenama su crteži što otkrivaju povijest minulih civilizacija. Ja se nažalost s ekipom HRT-a moram vratiti. Sutra putujemo u Tripoli oko kojeg su ostaci fascinantnih rimskih gradova Sabrathe i Leptis Magne koji su nekoć bili trgovačka središta na putovima. Između Afrike i Europe.

sb