Pročitajte kako sam za vrijeme snimanja televizijske serije 7 vrhova saznao da je u Nepalu i zamolio sam njegovu suradnicu gospođicu Hawley da nam, ako je to ikako moguće, organizira susret s Edmundom Hillaryjem.

Dugo sam priželjkivao susret s legendom Himalaje, lordom Edmundom Hillaryjem. Kad sam za vrijeme snimanja televizijske serije 7 vrhova saznao da je u Nepalu, zamolio sam njegovu suradnicu gospođicu Hawley da nam, ako je to ikako moguće, organizira susret. Stara prijateljica Elizabeth Hawley sljedećeg me je dana razveselila. Siru Edmundu Hillaryju bit će veoma drago da me upozna, kao i članove moje ekspedicije, u njezinu domu u naselju Naxalu Kathmanduu. Gospođica Hawley predstavila me je Siru Edmundu Hillaryju, temu objasnila da bih s njime htio napraviti ekskluzivni razgovor za Slobodnu Dalmaciju.

S.B.: Gospodine Hillary, ukratko ću vam se predstaviti. Dolazim iz Hrvatske. Osim što sam u ovom trenu radoznao izvjestitelj, ja sam dva puta bio na vrhu Mount Everesta.
Sir Edmund Hillary: Za to znam i čestitam.
S.B.: Najprije bih Vas upitao koja je razlika između vaše ekspedicije 1953. godine i današnjih ekspedicija s južne i sjeverne strane Mount Everesta?
Sir Edmund Hillary: Mislim da je glavna razlika to što 1953. godine nismo znali je li uopće moguće dosegnuti vrh Mount Everesta. Liječnici su nas upozoravali kako možda možemo, uz pomoć dodatnog kisika, dosegnuti vrh, ali da nas svejedno može zadesiti kolaps zbog nedostatka kisika. Morali smo svladati tu visinsku granicu u svrhu postizanja cilja, što je zapravo bila psihološka barijera. U posljednjih 40 godina razvoj te-hnologije i moderne penjačke opreme bio je veoma brz. Mi smo o ono vrijeme imali samo dereze bez prednjih zubi, pa nismo mogli penjati okomiti led, za što smo morali usijecati bezbroj stepenica u ledu. Bili smo u neku ruku ‘sjekači stepenica’, što danas više nitko ne radi. Došlo je do mnogih promjena od tada, u penjanje na Everest ušlo je dosta komercijalizma. Svejedno, nasuprot komercijalnim ekspedicijama, mislim da prave penjačke ekspedicije mogu napraviti mnogo zahtjevnije uspone u odnosu na one naše od prije više od 40 godina. No, još je uvijek važan izazov, uz dobru fizičku kondiciju za uspjeh je potreban motiv. Motiv je svakako najvažniji faktor. Možete imati svu najmoderniju opremu na svijetu, ali ako nemate jak motiv, nećete uspjeti.
S.B.: Što mislite o našem smjeru po zapadnom grebenu, koji je postao himalajski problem broj jedan?
Sir Edmund Hillary: Mislim da je to najteži greben na Mount Everestu, a i Hornbeinov kuloar, kojim ste silazili, također je problem. Mnoge komercijalne eks-pedicije slijede naš smjer iz 1953. godine, preko južnog sedla. To je jedan od najlakših smjerova na planini. No zato jače nekomercijalne ekspedicije, kakva je primjerice vaša, pokušavaju uvijek dati nešto novo; sad je to, recimo, skijanje s vrha Mount Everesta. To je pravi izazov, ali veoma rizičan.
S.B.: To je trebalo biti moje sljedeće pitanje. Što zaista mislite o spuštanju na skijama sa samog vrha Mount Everesta?
Sir Edmund Hillary: Pratio sam godinama nagli razvoj ekstremnog skijanja. Standard tog skijanja sve je viši i ekstremni skijaši danas mogu učiniti ono što se u naše vrijeme činilo nemogućim. Zato vašem skijašu Davi Karničaru želim da se popne na vrh i sigurno skija s njega.
S.B.: Mislite li da je to moguće izvesti?
Sir Edmund Hillary: Ja mislim da je sve moguće.
S.B.: Postavit ću Vam pitanje koje su vam vjerojatno mnogo puta postavili. Što Vama znači penjanje na planine?
Sir Edmund Hillary: U moje vrijeme, prije više od 40 godina, kad sam bio na-jaktivniji, penjanje je bilo šport, to je bio izazovan šport, u kojem smo imali snažan motiv: svladati tehničke probleme i dosegnuti vrh. Kada smo ja i Tensing stupili na vrh Everesta, imali smo nevjerojatan osjećaj zadovoljstva; ne tako mnogo uzbuđenja, koliko dubokog osjećaja zadovoljstva što smo konačno dosegli vrh planine. Isto tako, vjerujem da spoznaja kako si nešto uspio učiniti prvi na svijetu, motivira sve koji su u tome sudjelovali. Tako mislim da će i vaše skijanje od vrha do podnožja Mount Everesta biti posebno iskustvo. To je ujedno i iskustvo preživljavanja, jer uvijek sam mislio kako je jedna stvar doći do vrha, ali da ekspedicija nije uspješno završena dok se svi sigurno ne spuste u podnožje. Želim to i vašoj ekspediciji.
S.B.: Jeste li vi u svoje vrijeme imali nekog idola, osobu koja Vas se posebno dojmila.
Sir Edmund Hillary: O, kako ne, jedan od njih je bio moj heroj, Ernest Shackelton, osvajač Antarktika, jedan od pionira s Južnog pola. On je bio i izvanredan vođa također, kad bi iskrsnuo veliki problem, uvijek je nalazio rješenje. Bio je pravi čovjek u teškim situacijama. U kasnijim godinama penjanja idol mi je bio Eric Shipton, koji se s britanskim ekspedicijama pokušavao popeti sa sjeverne strane na Mount Everest. S njime sam bio uključen u izviđačke ekspedicije s juga Mount Everesta i druga putovanja. Eric Shipton nije volio velike ekspedicije, on je bio istinski istraživač, želio se popeti preko novih ledenjaka ili prijeći sedla koja nitko prije nije prešao, istraživati nova područja. On je zbilja imao veliki smisao za istraživanje.
S.B.: Kakvi su bili odnosi među članovima vašeg tima 1953. godine? Vi ste došli s Novog Zelanda, a većina ih je bila iz Engleske…
Sir Edmund Hillary: Nije bilo većih problema jer sam ja bio član dviju prijašnjih ekspedicija: 1951. i 1952. U tim danima Novozelanđani su bili i britanski građani, s veoma čvrstim vezama, a još i danas imamo jake kulturne veze.
S.B.: Je li, nakon vašeg uspona na Mount Everest, bilo onih koji su Vam zavidjeli na uspjehu?
Sir Edmund Hillary: Rekao bih, veoma malo. Svatko je bio oduševljen uspjehom, jer to je bio uspjeh sviju nas. Važno je bilo da se netko popeo, nije bilo bitno tko će biti prvi. Još su dvojica članova ekspedicije bila sposobna za vrh, zato sam malo razočaran što im vrijeme nije dopustilo da se popnu. Mi smo bili veoma jak tim, u međuljudskim odnosima također, i to je jedan od glavnih razloga našeg uspjeha.
S.B.: Jeste li i danas u vezi sa članovima Vaše ekspedicije iz 1953.?
Sir Edmund Hillary: Kako ne, viđam ih svake godine. George Lowe, jedan od snažnijih penjača u to vrijeme, sada je sa mnom bio u Solo Khumbu, dolini u kojoj žive Šerpe. Viđam i vođu Johna Hunta, prilično često.
S.B.: Što biste poručili novim generacijama penjača?
Sir Edmund Hillary: Želio bih kazati kako nisam oduševljen komercijalnim ekspedicijama, osobito ne onima na Mount Everest. Mnogi koji nisu istinski ljubitelji planina, plate 50 tisuća dolara i penju se vođeni od drugih, uz pomoć prije pritvrđenih užeta, prtinom koju su drugi napravili, pa neki konačno nekako i uspiju stati na vrh Mount Everesta. To sigurno nije moj motiv, gdje je tu onaj pravi pionirski duh istraživača? Na sreću, još je mnogo kvalitetnih ekspedicija, koje traže nove izazove i takve ekspedicije su veoma slične našoj ekspediciji iz 1953. godine.
S.B.: Mislite li da je alpinizam u nekoj vrsti krize. Mnogi su dobri penjači smrtno stradali, sinoć smo primili vijest o nestanku Carlosa Carsolija.
Elizabeth Hawley: Bože dragi, nije valjda. Odakle vam ta vijest?
S.B.: Čuli smo to sinoć od gospodina Chandre Pokrela, počasnog konzula Meksika u Nepalu.
Gospođica Hawley odmah je nazvala Anga Cheringa, vlasnika Asian treking, koji je i Carlosov agent u Nepalu. Približili smo se stolu odakle je telefonirala.
Elizabeth Hawley: Gospodine Ang Chering, što je s Carlosom?
Svi smo pažljivo slušali glas koji je treštao iz slušalice… Kad se, inače ‘ledena’, gospođica Hawley nasmiješila, odahnuli smo, a ona reče u slušalicu:
– To znači da su Carlos i njegova braća živi i zdravi. Hvala Bogu!
Nakon što je spustila slušalicu Miss Hawley nam objasni.
– Paniku je bespotrebno digao vođa tibetanske ekspedicije na Manaslu, koji Carlosa nije vidio 10 dana, a Carlos je 500 metara više čekao na ljepše vrijeme.
S.B.: Gospodine Hillary, danas sam dvostruko sretan, što sam upoznao vas i što je moj prijatelj Carlos živ i zdrav.
Sir Edmund Hillary: I ja sam jednako tako sretan. Želim vam mnogo sreće.