Nakon 3 godine ponovo idem na vrh Muztagh Ata u kineskoj pokrajini Xinjiang. Na ekspediciju uz mene još idu Hrvoje Dujmic, Frane Bebic, Srecko Gregov, Branko Šeparovic i Mišo Strelec svi članovi Gorske službe spašavanja. Cilj nam je još jednom pokušati popeti se na ovaj 7546 metara visoki vrh i skijati s njega.

Jednom sam se već pokušavao uspeti na taj vrh zajedno s mojim sinom Joškom i Brankom Šeparovićom. Evo što sam tada na karju ekspedicije zapisao u svoj dnevnik:

31.kolovoza.2006. Budimo se s izlaskom sunca. Dug dosadan put uzbrdo traje oko 6 sati. Iranski šator je za dvoje i također tijesan. Cijelu noć pada snijeg i puše snažan vjetar. Malo jedemo – više pijemo. Ujutro vidimo da je napadalo dosta novog snijega, a što je još slabije, on i dalje pada. Vjetrovito i slaba vidljivost. Čekamo sunce, ali nevrijeme ne jenjava. Hladno je. Vrh sigurno nećemo doseči po ovakvom nevremenu. Odlučujemo se zato spustiti u bazni logor. Još smo malo čekali i kuhali a onda rušimo šator i krećemo na skijama prema logoru 2. Vrijeme nije ni za skijanje. Vrijeme je više za spašavanje golog života.

3.rujna.2006. Ustajemo se rano i spremamo šatore i opremu za silazak s planine. Sve trpamo na kamiončić Nissan i vozimo se do ceste u dolini. Povremeno moramo izaći jer je se kamion toliko naginje da nas je strah od prevrtanja. Joško se, nakon spuštanja, domogao jednog kineskog motora i vozio pored nas. Vidjeli sam kako je uživao. Nitko tada nije mogao ni pomisliti da će ga, nepunu godinu zatim, upravo na motoru, zadesiti kobna nesreća.