Tko je mogao pomisliti, dok smo zajedno u Paklenici penjali smjer „Show must goon“ i pjevali istoimenu pjesmu, da će se prirodni redosljed umiranja toliko poremetiti te da ćeš i ti, kao moj sin Joško, prerano otići s onu stranu pozornice života.

Dragi prijatelju.

Tko je mogao pomisliti, dok smo zajedno u Paklenici penjali smjer „Show must goon“ i pjevali istoimenu pjesmu, da će se prirodni redosljed umiranja toliko poremetiti te da ćeš i ti, kao moj sin Joško, prerano otići s onu stranu pozornice života. Tamo gdje počivaju naši prijatelji Šrauf, Matej, Vanja i da ne nabrajam mnoge naše penjačke drugove što su prerano otišli.

Kad smo ono govorili o našim snovima možda smo se i zamjerili bogovima jer mi smo htjeli njihova prijestolja: vrhove nedostupnih planina.  Znamo iz starogrčke mitologije da Zeus ni jednom smrtniku nije dao uspeti se na vrh Olimpa, jer kad bi se to i dogodilo onda bi smrtnik postao besmrtnik to jest Bog što je u ovom svijetu nemoguće. Slično je i u hinduskoj mitologiji gdje su bogovi na vrhovima, nalik ljudima,  ljubomorni na svakog tko se usudi probližiti vrhu planine. Možda si svojim podvizima naljutio bogove, ako se oni uopće ljute, ili su te, po njihovom običaju, zato jer vole mlade junake, uzeli kao pripravnika koji ćeš jednog dana biti jednak njima.

Kad si me ono, nakon Annapurne, gdje smo se upoznali, zvao da te idem snimati dok sam penješ smjer Reticent Wall u El Capitanu ni trena nisam dvoumio, jer ti si htio ostvariti ono što sam ja sanjao ali zbog prevele zauzetošću Himalajom nikada nisam mogao ostvariti. Bio sam sretan što nam je uspjelo napravit lijepu filmsku priču koja je dobila mnoge nagrade ali koju nažalost u Sloveniji nijedna televizija nikada nije prikazala. Kasnije, prilikom tvog samotnog uspona južnom stijenom Dhaulagirija, uspjelo nam je pridobiti publiku koja te je pratila, gotovo uživo, što se u alpinizmu nikada ranije nije dogodilo. Znamo da alpinizam nije gledateljski sport, jer nema klasične arene, ali s pomoću kamere i interneta uspjeli smo tada postići da i stare bake kupuju računala i mišom traže gdje se nalazi Humar to jest ti.  Koliko je to bilo dobro ili slabo najviše su rekli tvoji kritičari takozvani „davkoplačevalci“ koji su umislili da oni sve to plaćaju i da im to ne treba, što je zapravo sitna ljudska ljubomora na koju se ne treba mnogo osvrtati. Sjećam se što je jedan novinar, ime mu nije važno, napisao nakon što su te spasili pakistanski prijatelji. Citat „Pozornost temu norcu je nateg, ki si ga nismo zaslužili, tako kot si on sam ni zaslužil naše pozornosti. Dokler se je boril za življenje, se mi je zdel še zabaven kot gladijator. Zdaj, rešen, me ne zanima več. Zanimiv Humar bi bil samo mrtev Humar“.

Sjećaš li se kako sam te učio kako su i takvi novinari i „davkoplačevalci“ tvoji prijatelji. I oni su, između ostalog, prilikom spašavanja s Nanga Parbarta, svojim „doprinosom“, još više potakli one koji su te htjeli spasiti.   Za razliku od njih ima nas koji bi dali i dajemo, a takav si bio i ti, sve svoje blago da bi nekoga spasili. Jer ako spasiš jednog čovjeka spasio si cijeli svijet.  I zato je moj najsretniji dan u Himalaji bio kad smo te onda, kad si se iscrpljen vraćao s Dhaulagirija, našli i pokupili  s helikopterom na visini skoro 6000 metara,.

U svemu smo se slagali osim u jednom. Ti si često govorio da čovjeku ponekad treba „otklop“  ili isključivanje i da su planine za to idealne. Govorio si i da je čovjek rođen u plaču i suzama sam te da tako i umire. Ja mislim, iako je točno to što si govorio, da smo uvijek   vezani za druge ljude, naše obitelji i prijateleje i da na to stalno moramo misliti, ma koliko daleko ili visoko se u samoću uputili. Ponekad  si zaista bio najusamljeniji čovjek na svijetu, na mjestu gdje ti nitko nije mogao pomoći, ali svejedno si bio vezan nevidljivom niti za svoje prijatelje i obitelj. Sjećam se kako si svoju usamljenost nadoknađivao beskrajnim razgovorima preko voki tokija i kako smo ti preko istog uređaja iz baze puštali glazbu do kasnu u noć jer ti je to olakšavalo samoću.

Unatoč povremenoj samoći u planinama bio si vrlo aktivan u svakodnevnom životu. Svatko tko te je jednom sreo zna da si živio punim plućima. Sjećam se tako jednog našeg snimanja u Francuskoj kad smo se penjali uz sjevernu stijenu Les Droates. Prije toga si mi rekao:

–          Barba tamo ti je najbolje za snimati, imamo strminu, kombiniranu stijenu i sve što treba.

Cijeli dan smo se penjali i snimali, naravno nenavezani, jer smo htjeli pokazati kako se ti penješ sam. Pritom nismo mislili da i ja moram penjati za tobom i bilo nekoliko „drž- nedaj“ situacija. Nakon svega smo se spustili do podnožja, stali na skije i dovezli se do Chaminixa gdje već pao mrak. Prolazili smo pored jedne pivnice i netko je iznutra povikao. „Hello Humar“. Razumije se da smo odložili skije i ruksake pred vratima i ušli u zadimljenu prostriju koja ti   je slijedećih nekoliko sati bila pozornica. Svi su se zabavljali slušajući tvoj „stand up Show „. Bilo je oko 2 sata po noći kad nas je vlasnik, nakon nekoliko „last drink“ , uspio  izbaciti iz lokala. Stavili smo skije i ruksake na ramena i, usred noći, praznim ulicama teturali prema apartmanu. Nismo htjeli ali smo svejedno probudili moju suprugu Veru koja je izgovorila.

–          Opet Humar. Jesam ti ja rekla

Ti si tada brzopleto dodao.

–          A jesi li rekla?

Naravno da prije polaska ništa nije rekla, jer Vera te je vrlo voljela zbog tvoje neposredne iskrenosti i veselja koji bi nam donosio u kuću.

Nikad neću zaboraviti tvoj nesretni pad u podrum nakon čega si mjesecima bio u bolnici ni ono kad sam te snimao dok se moliš ispred „Madone ki se premika“ u Stahovici. Snimao sam te zatim kako se pokušavaš oporavti ronjenjem na Korčuli nakon čega smo otišli u Međugorje a ti si se na štakama popeo na mjesto Gospina ukazanja. Bilo je toliko borbe za život u tvom životu da mi ovo tvoje naglo napuštanje života ne ide skroz u glavu. Sve mi se čini da je uzrok tvog preranog odlaska, možda, pucanje one nevidljive niti kojom si bio navezan za ostatak Svijeta. Što je uzrok puknuću te niti, koja nas osigurava dok koračamo u svijetu snova, malo tko će znati prije nego li i sam stigne tamo gdje si ti sada.