Naš proslavljeni alpinist i putopisac susreće se s još jednim izazovom za kojeg ne sumnjamo da će ga uspješno svladati kao i svaki do sada. Svoj lik i djelo posvetiti će promidžbi Imex banke koja će također pružati logističku potporu našem velikom alpinistu prilikom njegovih putovanja i pustolovina diljem svijeta. Prijedlog i prvi kontakti o mogućoj suradnji ostvareni su početkom godine kada je Imex banka odredivši angažman javne osobe za vlastite promotivne aktivnosti, kontaktirala gospodina Božića ponudivši mu suradnju na polju promidžbe i unaprijeđivanja prepoznatljivosti imena Imex banke i njenih proizvoda i usluga. Prepoznavši u tom način kako doprinijeti promociji financijske institucije u hrvatskom vlasništvu Stipe Božić je sa zadovoljstvom izrazio spremnost da u slijedećoj godini aktivno sudjeluje u promidžbi proizvoda i usluga Imex banke. Tom prilikom Imex banka je organizirala zajednički susret s novinarima na kojem su u ugodnom druženju i razgovoru s okupljenim novinarima kratko prezentirani planovi banke za tekuću godinu te je zvanično predstavljen gospodin Stipe Božić kao zaštitno lice promotivnih aktivnosti banke Ugovor o poslovnoj suradnji potpisan je onako kako i priliči osobama odličnicima u poslu koji obavljaju – na vrhu , ovaj put planinskom. Ispred Imex banke ugovor je potpisao predsjednik Uprave gospodin Branko Buljan koji je tom prilikom istaknuo da mu je zadovoljstvo i čast što će Imex banku promovirati gospodin Božić kao eklatantan primjer svega onog čemu Imex banka teži u vlastitom poslovanju – sigurnosti, pouzdanosti, korektnom odnosu prema okružju i zemlji u kojoj posluju. Stipe Božić je potaknut pozitivnim ozračjem stvorenim ugodnim planinskim okružjem i potpisanim ugovorom izjavio da će preuzete obveze ispunjavati upravo onako kako je pristupao i osvajanju planinskih vrhova – pomnom procjenom svakog koraka osvajanja i s nepokolebljivom odlučnošću i upornošću. Nakon popisivanja ugovora vijest o parafiranju poslovne suradnje objavljena je novinarima nazočnima na susretu. Zajedničko druženje zaključeno je zajedničkom večerom na kojoj je Stipe Božić održao zanimljivo motivirajuće predavanje na kojem je kratko izložio dio svog bogatog opusa. Na kraju još je jednom istaknuto obostrano zadovoljstvo potpisanim ugovorom a novinarima je upućen poziv na slijedeća druženja uz zanimljive teme i događaje u organizaciji Imex banke.

Izvor : Imex banka

Nastavak:
Povedem ja sa sobom i onu malu sestricu, jer sam joj obećala, a njoj nisi smijo lagat ako si obećo. Vukla sam je na onim sonama cilim putem, a ona je čuvala skije i cipele. Čim smo došle do ćuprijice, di su se pojile krave, zamal nas nije zbola Pavina Svilenka. Pavina Svilenka je bila najgora krava koju je ikad neka krava mogla otelit. Sva naša srida bila je na jednu stranu, solidna, samo si moro čuvat Svilenku. Bila je brate pošćetarka i uvik bi skrvili za njom. Čim se okrenemo ili splandujemo krave na Pogancu, pa malo prilegnemo, Svilenka bi zanila u nečije žito ili zob. Najviše je volila jist po bunišću one plastične vrećice. Tako smo jedne prilike mlađa sestra i ja zaspale kod krava u srid podne. Kad su sve krave plandovale, Svilenka je odšulala u Petrovu zob. Nažderala se i nadula, šira nego dulja. Pripale se nas dvi da ne pukne, zob prisna a krava stenje. Ako crkne, moremo i mi za njom komotno, kući ne smimo.

Dositim se ja i natram je kandžijom kroz one pokošene njive. Gonjala sam ja nju sve dok ona nije, s oproštenjem, počela litat. Ljudi moji šta je iz nje zeleni izašlo, sad bi mogla pognjojit čitavu svoju bašču. Cili dan je potlje toga priležala, a mi se pitonjale. Ovaj put kad me je ugledala pritvorila se u vraga. Odjedanput je skočila, uleti u onaj namet, razbuca ga rogovima pa se frci ravno na nas. Nas dvi vrisnušmo, poleti i Fina Perijina da nas ubrani. Vidim ja da će nas Svilenka zbost. Zgrabim onu skiju i mlatnem je po gubici. Ja kad krv bljuznu po onoj prtini, to je dozla da sam je priklala. Dignu Svilenka glavu i tupim mukanjem odleti u štalu. «E, nek si je sinko zalopatila, da nisi, ona bi tu malu zbola.» reče meni Fina. Ma, žena ne mere da dođe sebi. Mislim sama u sebi, e da ti znaš šta je litos bilo ne bi ti moja Fina tako govorila. « Ma ništa, reci Anki da je bilo u samoobrani za život, a ono će kravi zarast, nek joj mažu masti.» kažem ja Fini i onako sva pripanuta, rabrim malu sestricu i dođemo mi do Škrilje. Sidnemo na ona sona. Mir, tišina, snig svjetluca a u šumi se potiho čuje huk. «Promina će vrimena, mila. Čuješ li onu huku. Danas ćemo se iskijat i isklizat. Znaš, proliće je već došlo svugdi, samo nije ovde. Sutra će jugo, snig će se topit i uskoro ćeš moći brati visibabe, neće više bit klizanja.» Pričam ja tako onoj maloj sestrici, nek dite nešto nauči. Ona jide neke medenjake i samo mi reče. «Što ti seke lažeš. Bolje ti je ajde na vrilo pa mi donesi vode, ja sam ožednila, nemoj pričat beveze.» Vidim ja da ona ništa ne svaća, pravo malo dite. Nasmijem se i pođem prema vrilu.
Kad sam došla na onu među, srce mi opet pristade kucat od stra. Gledam i ne virujem očima. Ne mogu da razaznam šta je. Nešto se zeleno nagelo i pije vodu. Nisam mogla ni vrišćat, ni koracat. Pomislila sam da to nije Zmaj. Na leđima je imalo ko neke rogove, grbu, glava šarena, sklupčano, noge upale u snig. Odjedanput se odnekud pojaviše dvi ruke. Ljdske ruke. Skidaju rogove s leđa. Vidim da su to skije i da bi to mogo bit čovik. Skinu i neku vreću s leđa. Odjednom vidim i crnu kosu. Laknulo meni, ko da sam ugledala ne mišajuć sveca. Skližem se ja niz onu među i ravno udarim u čovika. Pade on brate ko svića u ono vrilo. Smočijo se ko čepina. Ustade i pođe galamit, beštima li beštima. Ništa ja njega nisam razumila. Ja zanimila. Samo sam ga gledala. Nisam mogla virovat da isprid mene vas mokar i rumen u licu stoji, ni manje ni više, nego čovik s Himalaja, Stipe Božić. Taman kad sam ga tila upitat 1001 pitanje, on se blago nasmješi i ode. E, prisilo brate meni i to skijanje. Šta je bilo tog prolića, čitaj drugi put.

Izvor : Kupres365.com

Samoborska Gradska knjižnica ugostila je 2. veljače u svojim prostorijama jednog od najvećih alpinista današnjice Stipu Božića. Ravnateljica knjižnice, Mirjana Dimnjaković, sam dolazak Stipe Božića u Samobor dogovarala je oko dvije godine. No, kako Božić mnogo putuje, a kada je u Hrvatskoj radi u Gorskoj službi spašavanja, do zadnjeg dana je bilo neizvjesno hoće li stići na predstavljanje vezano uz svoju zadnju knjigu Svete planine svijeta. U dupkom punoj knjižnici Stipe Božić se predstavio publici dvanaestominutnim filmom pod nazivom Svete planine svijeta te istoimenom knjigom. Nakon predstavljanja i uvodnog govora Ivana Petrenjače, predstavnika izdavačke kuće Profil, okupljene je zanimalo koliko je puta bio na Mt. Everestu, gdje je sve do sada bio, kako izgledaju njegova putovanja i još dosta toga… Stipe Božić alpinizmom se bavi od srednje škole i do sada se popeo na tri najviša vrha na svijetu, stajao na svih sedam najviših vrhova kontinenata, skijama stigao do Sjevernog pola… Bio je 86. i 265. čovjek koji se popeo na Mt. Everest. Najsvetijom planinom smatra Kailas, a penjući se na planine poput Olimpa, Sinaja, Fujia zabilježio je priče i vjerovanja ljudi iz pojedinog kraja. Trenutno priprema putovanje po pustinjama svijeta, a nakon toga i novu knjigu, koja će biti njegova četvrta knjiga, nakon Puta na vrh svijeta, Sedam vrhova i Svetih planina svijeta.
Janja Dimnjaković
Izvor : Samoborski glasnik

Stipe je alpinist, pisac, fotograf, filmski snimatelj i redatelj. Za svoj je rad primio brojne nagrade, a dive mu se i poznaju ga ljudi u cijelom svijetu. Na web stranicama www.stipebozic.com i pomoću internet pretraživača možete pročitati više o njemu.

Sa Stipom smo nakratko porazgovarali za Hosteler.

Kako ste se počeli baviti alpinizmom?
Stipe Božić je napisao tri putopisne knjige: Put na vrh svijeta, Sedam vrhova i Svete planine svijeta, te na stotine članaka i feljtona. Nekoliko puta bio je na najvišem vrhu svijeta, osvojio je najviše planine svih sedam kontinenata, sudjelovao je na preko trideset većh ekspedicija. Gotovo na svim putovanjima snimao je kamerom i fotoaparatom. Snimio je i izrežirao brojne dokumentarne filmove, a za svoje je uratke dobio veći broj nagrada.
Više o Stipi Božiću pročitajte na internet adresi: www.stipebozic.com

– Alpinizmom sam se počeo baviti kao vrlo mlad. Zapravo je najvažnije bilo društvo, a i volio sam uvijek prirodu i putovanja. U to doba u Splitu je postojalo društvo koje se bavilo penjanjem i alpinizmom. Jedan od članova me privukao, rekao je, znaš to ti je dobro, malo penjanje, i tako, pa otići ćemo u Alpe i slično. Onda sam došao u alpinističku školu, i na tim predavanjima su prikazivali dijapozitive i pripovjedali doživljaje s putovanja. To me je zainteresiralo tako da sam se sljedeće godine i ja počeo baviti alpinizmom. Mislio sam da će to biti samo preko vikenda, no kako mi je dobro išlo, malo po malo, jedan uspon, drugi uspon, pa ekspedicija, i onda je to sve postalo nekako ozbiljnije, iako i danas mislim da mi je to samo hobi.

Kako zarađujete za život? Što vam je posao?

– Trenutno radim na televiziji, to mi je posao već 15 godina, iako je koji put sve to spojeno, napravim neke priče o hobiju i tako. Redatelj sam na posebnim projektima. Uglavnom radim svoje ideje, prvo što sam napravio je bio jedan film o penjanju, kasnije neke serije, pa Sedam vrhova (tako se zove i druga od tri knjige koje je Stipe napisao, o najvišim vrhovima na svih sedam kontinenata), Krš i more, Dubine, pa Jedrenje. Svašta sam radio, preko sedamdeset filmova napravio sam u znanstveno obrazovnom programu. Radio sam i neke neovisne filmove o penjanju, a primio sam i dosta nagrada na festivalima.

Vaša putovanja traju dugo, kako pronađete vremena?

– Svaki čovjek ima svoj godišnji odmor i ima svoj hobi, a dobra kombinacija je ako uđeš u neki dobar časopis ili novine, pa ako im kažeš da ćeš napraviti priču iz Nepala, pustiti će te i otići ćeš tamo. Ili nešto slično. I tako, kombiniraš posao i hobi. Uzimali smo i neplaćeno godišnji – mjesec dana plaćeno, jedan neplaćeno i to je to.

Da li ste na svojim putovanjima odsjedali u hostelima?

– Jedno vrijeme, u početku, ali i kasnije smo odsjedali u hostelima. Kada imaš ograničen budžet to je super, prilično isplativo. Hostel znaš kakav je, netko ti ga je preporučio, nađeš ga i ako bude prihvatljiv, dobra cijena, super to bude. Naprimjer – zadnji put smo bili u hostelu u Kanadi u White Horsu (glavni grad provincije Yukon), kada smo išli na Mont Logan, drugi po visini vrh u sjevernoj Americi, i super je bilo. Ti hosteli su stvarno uredni. Nije sad da su sobe prepune ili slično, hosteli u kojima sam ja bio su svi bili uglavnom vrlo lijepi i uredni.

Što je važno za alpinista?

– Moraš imati motiv, neki izazov. Moraš imati znanje koje odnekuda trebaš dobiti, bilo da ga stekneš sam, bilo u školama. Možda na nekim lakšim penjanjima, kasnije sve težim i težim. Osim toga, nije samo o penjanju riječ, nego ako putuješ isto ti treba znanje, moraš imati motiv za putovanje, moraš znati zašto to radiš. Ako samo putuješ da putuješ, ili penješ da penješ, to je ništa.

Kako to da ste počeli snimati svoje izlete i pisati o njima?

– Imao sam odlične učitelje u početku, oni su me učili da ako ideš nekamo, odeš tamo i vratiš se, to jest dobro. No uvijek se nastojalo ukazati na to da je dobro ako znaš pisati, ili naučiš malo bolje pisati i snimati, fotografirati ili što ti već odgovara, pa da i drugi vide taj kraj. Mnogi nemaju mogućnost otići tamo. Ta pripovijetka, pripovijest je sama po sebi dar Božji kad nekomu daš. Mene su motivirali tako da sam ja odmah ispočetka počeo fotografirati i snimati, tako da sam kasnije napisao stotine članaka, feljtona, pisao sam za književne časopise, a knjiga Svete planinesvijeta je moja treća knjiga. Pored toga, snimio sam i izrežirao puno emisija. Bilo bi dobro kada bi netko imao iskristaliziran motiv, i onda u skladu s motivom napravi obrazovanje. To bi svakako bio lakši put. Napraviš novinarstvo, imaš motiv i izazov i onda si pravi. No obično naše školstvo i naš sustav nas nekako natjera da idemo u ono što na početku i ne želimo, možda neku tehničku struku, a nismo zato i to ne znamo, nije nam nitko znao otkriti. Eh, to je normalno, ljudski, u svim sredinama. I onda kasnije otkrijemo da mi nismo za strojeve, nego da nam bolje ide kist ili pisanje ili kamera i slično. Dobrobit današnjeg društva je to da možeš promijeniti struku. Zato sam ja sretan da nisam samo završio nešto za održavanje i izgradnju nekih strojeva, nego da radim ovo što sad radim, jer sam otkrio da je to baš za mene. To mi leži, uživam u tome raditi, dobro prolazi kod kritike i publike i to je to.

Koliko je važna oprema, koliko treba paziti na nju?

– Treba je poznavati, treba je paziti i održavati i, naravno, treba je imati. Treba se savjetovati s drugima. Oprema je vrlo bitna, ali opremu za Mont Everest možete kupiti u bilo kojoj trgovini. Izađete iz trgovine i imate opremu za Mont Everest. To nije problem, danas se relativno lako dođe do nje. Ali, to da vi dobijete znanje koje vam je potrebno za upotrebu te opremu, za ponašanje gore na planini, za penjanje, treba puno više vremena. To ne možete kupiti. Iskustva možete skupiti u alpinističkim školama, škole su općenito vrlo pozitivna stvar. Tu je tradicija izvrsna, i to u svim našim društvima. Tu se stekne zapravo to znanje i iskustvo potrebno za početak. Onda druženje sa starijima, i odlazak u planine sa starijima itd., pa se nauči kao i u svemu.

Šta jedete kad otputujete nekamo?

– Jedemo uglavnom domaću, lokalnu hranu. Za ‘gore’ nastojimo imati hranu koju volimo jesti, znači da bude što je moguće više tekućine, juha, nekih čajeva i slično. Malo se konzerviranog nosi, konzervirano je teško, tako da uglavnom idemo na juhe, medove, čajeve i slično. Kada krećemo nekamo, uglavnom ponesemo za onoliko koliko ćemo biti. Obično ti usponi traju po par dana. Za tri četiri dana možeš ponijeti ono što ti treba.

Kakav je osjećaj biti na vrhu svega?

– Nije to toliko pogled, pogled je normalna stvar, čovjek se nagleda pogleda. No taj osjećaj da ste vi to završili, da je to gotovo, da ste napravili nešto što drugi nisu mogli i na kraju krajeva da je to konac nekih napora i muka. Kad se sve to skupa zbroji, kad ste tako visoko i onda pogledate unatrag prema domu, prema porodici, prema prijateljima, sve se to nekako sažme u neki osjećaj koji je fantastičan. Pri tome mora biti glava bistra da si rezervirate psihičku i fizičku energiju za spust dolje. Da preživite.

---

Hosteler je magazin za mlade globetrottere i vlasnike EURO<26 iskaznica. Magazin izdaje Hrvatski ferijalni i hostelski savez 4 puta godišnje u 15 000 primjeraka. Besplatno se distribuira svim članovima te po srednjim školama (uz preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa), fakultetima i drugim mjestima od interesa mladih.
Magazin je djelo mladih volontera koji vas pozivaju da im se pridružite u njihovom radu s ciljem popularizacije djelatnosti i aktivnosti mladih.
Magazin “Hosteler” je kao periodična tiskovina prijavljen Ministarstvu kulture RH pod brojem
Borislav Dopuđa
Izvor : Hosteler

Na vrh Ama Dablam (6828 m) popeo se 19.10. Stipe Božić, pročelnik HGSS stanica Split. Taj dan s njim su na vrhu bili Viki Grošelj i Gyurmi Sherpa. U  slovenskoj ekspediciji je pored Stipe Božića i još jedan član HGSS, Joško Božić. Ama Dablam jedan je od najljepših i najtežih vrhova na svijetu. Iako okružen brojnim vrhovima slične visine upravo Ama Dablam privlači pažnju brojnih trekera na putu do baznog logora Everesta. U obliku je strme piramide s okomitim liticama i oštrim, eksponiranim rubovima. Često se uspoređuje s Matterhornom u Europi, samo što je preko 2000 m viši. Danas smo od Stipe iz baznog logora primili SMS poruku „Vrijeme se pokvarilo. Josko i Stojan Burnik silaze iz logora 3. U dolinu. Stipe“
Hrvoje Dujmić
Izvor : HGSS

Stipe, koji vam je ovo put da idete na Himalaju? Ma, ne znam točno, negdje između osamnaestog i dvadesetog… I, tako je počeo naš razgovor sa Stipom Božićem. Naš najuspješniji alpinist ovaj je tjedan krenuo u novi pothvat… Sa sinom Joškom i još desetak slovenskih alpinista u srijedu su otišli u Nepal u kojem kane osvojiti Ama Dablang (6856m), jedan od najljepših vrhova u Himalaji.

Ako nas vrijeme, sreća i zdravlje posluže, uspon će trajati 20-ak dana. Prvi se put penjem na Ama Dablang, iako sam već bezbroj puta prošao ispod tog vrha jer je u susjedstvu Mt. Everesta objašnjava Božić.

Vođa je ekspedicije poznati slovenski alpinist Viki Grošelj. Slovenci ovom ekspedicijom obilježavaju 30. obljetnicu svog prvog velikog penjačkog uspona na Himalaju, kada su dosegnuli vrh Makalua (8470 m). No i Stipe, iako kaže da obljetnice i rođendane više ne broji, ima razloga za slavlje. Ove godine obilježava 30. godišnjicu svoje prve alpinističke avanture, kada je osvojio afganistansku planinu Noshaq (7492 m) u gorju Hindukušu.

U svojoj se alpinističkoj karijeri dva puta popeo na Mount Everest (8848 m). Dokučio je i ostala dva najviša vrha svijeta: K 2 (8611 m) i Kangcenjungu (8586 m) te najviše vrhove svih sedam kontinenata. Uspon na Everest bio mu je najteži pothvat.

Bio sam 86. čovjek u povijesti koji se popeo na Mt. Everest. Kad sam dosegnuo vrh, u meni su se nekoliko sekunda miješali različiti osjećaji, a onda sam zaplakao kao malo dijete. Međutim, taj put pri silasku s planine poginuo nam je šerpa Ang Phuove. Pružajući ruku prema šalici čaja spotaknuo se i kliznuo dvije tisuće metara u himalajski ponor. Nakon njegove smrti sve mi je to postalo nevažno priznaje Božić.

Jedno od najdražih sjećanja veže ga za boravak u ledenoj pustinji Antarktici. Bio sam ondje za polarnih dana, kad noći uopće nema. Trideset sam se sati penjao i isto toliko spavao. Divio sam se ljepoti toga beskraja oko sebe. Sve oko mene bilo je bijelo. Nigdje životinje, leptira, žive duše… S jednom međunarodnom ekspedicijom Stipe je na skijama stigao i na Sjeverni pol.
Tanja Kraljić
Izvor : Večernji list