Moderna Vremena
Info portal Dućan Top lista knjiga Portal pisaca
Moderna vremena
Pogledaj… sve je puno knjiga.

Knjige Kultura Posao Kategorije
KRITIKA • Piše: DRAGAN JURAK • 19.05.2014.
Stipe Božić : K2 – trijumf i tragedija

Stipe Božić najveći je hrvatski sportaš svih vremena. Točka. Samo jedan uvjet možemo staviti pod ovu tvrdnju – a taj je da na alpinizam uopće gledamo kao na sport, te ga procjenjujemo i uspoređujemo sa stolnim tenisom i boćanjem a ne sa svemirskim putovanjima i preživljavanjem teških operacija ili neizlječivih bolesti.

U tom slučaju, gledamo li na alpinizam kao na sport, rečenica da je Stipe Božić najveći hrvatski sportaš svih vremena posve je samorazumljiva. Jednostavno, da bi postigli svoje uspjehe Dražen Petrović i Goran Ivanišević ubacivali su veliku narančastu loptu kroz obruč, odnosno malu žutu preko mreže. I to su radili jako, jako dobro. Bez imalo podcjenjivanja Petrovića i Ivaniševića i njihovih sportskih postignuća, no Stipe Božić je u postizanju svojih uspjeha morao izdržati nadljudske napore, othrvati se ekstremnim vremenskim uvjetima, i ostati živ u okolišu kojeg bez puno pretjerivanja možemo nazvati nezemaljskim.

Stipe Božić je morao sam klati svoju sportsku prehranu, ovce i koze koje su mu davale nužne kalorije na velikim hladnoćama; morao je sam otopljavati snijeg da bi zbog dehidracije i hipoksije popio neophodan čaj, a u samim počecima morao je i sam kovati alpinističke klinove te šivati šatore. Stipe Božić morao je i donositi teške etičke odluke, odlučivati o životu i smrti svojih suputnika i samoga sebe, te gledati kako umiru njegovi prijatelji i kolege. Ne treba ni reći da Dražen nije izgubio suigrača na Olimpijadi u Barceloni; Stipe Božić jest, i to više puta, na raznim planinama. Ne treba reći ni da je Ivanišević bio prisiljen ostaviti nekog iz svoje ekipe da umre u zelenoj pustoši Wimbledona; Stipe Božić jest, na K2 ostavio je umirućeg Boštjana Kekeca kako bi spasio ostatak onemoćale ekipe – preslabe i već načete sljepilom i ozeblinama da bi bila u stanju vući svog prijatelja kroz oluju i bijelu pustoš smrtonosne planine.

U takvim ekstremnim, “sportskim” uvjetima Stipe Božić je osvojio tri najviša vrha svijeta (Mount Everest, K2 i Kangchenjung – sve kao prvi Hrvat kojem je to uspjelo), popeo se na najviše vrhove svih kontinenata, te ispenjao sve najteže alpske stijene. Pritom, Božić je kamerom bilježio svoje uspone (da ne povlačimo više usporedbu s Petrovićem, Ivaniševićem, ili nekim trećim), režirao filmove, i pisao knjige o svojim uspjesima.

“K2 – trijumf i tragedija” opis je uspona na drugi najviši vrh svijeta. Do 2011. na taj vrh u planinskom lancu Karakoruma popela su se svega 302 čovjeka dok ih se na Mount Everest do istog vremena popelo više od pet tisuća. K2 poznat je i kao “Divlja planina”, zbog najviše stope smrtnosti penjača na visinama iznad 8000 metara. Statistika govori da je svaki četvrti alpinist koji se popeo na vrh poginuo. K2 nije ni nikada osvojen zimi. Najstrmija, sjeverna strana, uzdiže se 3200 metara u samo 3000 metara horizontalne udaljenosti; u većini smjerova uzdiže se 2800 metara u manje od 4000 metara.

U osvajanje K2 Stipe Božić je krenuo sa slovenskom ekspedicijom u proljeće 1993. Uz njega u ekspediciji su bili i legendarni Meksikanac Carlos Carsolio, jedan Englez i jedan Šveđanin. Alpinističke ekspedicije organizirane su na vojni način. Prije prolaska prolaze se teške pripreme i rigorozne zdravstvene kontrole. To je prva selekcija. Druga selekcija je aklimatizacija na nadmorsku visinu koju svaki alpinist ne podnosi jednako. Od onih koji prođu ta dva sita zapovjednik ekspedicije bira nekoliko najboljih “vojnika” koji će krenuti u napad na sam vrh.

U proljeće 1993. Stipe Božić je bio određen da na vrh krene u navezu s prijateljem Vikijem Grošeljem. Do vrha su se na kraju probili Carlos Carsolio, Zvonko Požgaj, Viki Grošelj i Stipe Božić. Pri silasku u logoru broj 4. naišli su na Boštjana Kekeca i Borisa Sedeja.

U “K2” Božić u dva navrata ponavlja da za razliku od drugih sportova koji završavaju pobjedonosnim zgoditkom u alpinizmu najveća iskušenja počinju nakon što se osvoji vrh. Silazak je opasniji od uspona. Penjač je umorniji, vremena je sve manje, prijeti noć i moguća promjena vremena, a samo silaženje je nezgodnije od uspinjanja zbog mogućeg otklizavanja. Po dolasku u logor osvajači vrha zatekli su Boštjana u vrlo teškom stanju. Zbog hipoksije bio je na samrti, slabo komunikativan i gotovo nepokretan. Silazak je postao upitan ne samo za njega već i za ostatak ekipe.

Nakon pokušaja da Boštjana kroz oluju odvuku do logora 3. Stipe Božić je donio odluku da ostavi prijatelja i pokuša spasiti ostatak ekipe. Boštjan je ostao ležati u snijegu u strašnoj oluji koja ga je učas zamela novim snijegom. Nakon nekoliko minuta Stipe se okrenuo, ali Boštjana više nije vidio. Naposljetku, uz velike napore i mnogo sreće ekipa se načeta snježnim sljepilom i smrznutih prstiju na nogama i rukama dokopala sigurnosti.

Kao i u svemu na kraju ne ostaje ništa osim priče. Priče u sjećanju, na filmu, u tekstu. Boštjana je snijeg prekrio već dok su se prijatelji udaljavali, njihovi tragovi nestaju, sajle se istanjuju, klinovi truse, ispiru se čitave planine – i ostaje samo tekst. Alpinisti i tekst se nadopunjuju. Nejc Zaplotnik je iza sebe ostavio knjigu “Put”, Reinhold Messner je svom bratu Guentheru nadgrobni spomenik podignuo knjigom “Gola planina”, a svoje posljednje penjačke korake knjigom je učinio i Božić.

“K2” je mistična i zastrašujuća knjiga, kakve već i jesu knjige alpinista. U njoj je ono najvelebnije i od prirode i od čovjeka. Prava drama života, u kontekstu ne samo krajnjih ljudskih napora već života na zemlji kao takvog.

Stipe Božić: “K2 – trijumf i tragedija”

V.B.Z., 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
Preporuči članak

– KOMENTARI –

– POVEZANI SADRŽAJ –

KRITIKA • 22.05.2015.
Ingeborg Bachmann : U oluji ruža

KRITIKA • 19.05.2015.
Boris Pavelić : Smijeh slobode: Uvod u Feral Tribune

KRITIKA • 18.05.2015.
Pavao Pavličić : Glasnik, vlasnik, hodočasnik

– PRETRAŽI SVE ČLANKE –

Traži
Moderna vremena

Sva prava pridržana © MV Info d.o.o. 2015. • Kriv je Fiktiv

O nama • Pomoć • Uvjeti korištenja • RSS kanali

Potraži nas na:

SLAŽEM SEMvinfo.hr koristi kolačiće („cookies“) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda mvinfo.hr stranica slažete se sa korištenjem kolačića. Više informacija

Sedam vrhova
Na najvišim vrhovima svih kontinenata

Izdavač: Profil International d.o.o., 2003.
248 str. • u boji • tvrdi uvez • 22×30,5 cm * 24o fotografija

Među svim hrvatskim putopiscima, suvremenim i nekadašnjim, Stipe Božić ima najviši ulog pustolovnog viteštva. Rizici i teškoće, opasnosti i prijetnje prate ga na gotovo svakom koraku. Pa ipak je posebno dalek svakoj hvastavosti i razmetljivosti, dapače, ponizno znatiželjan i plemenito solidaran svjedoči iskonsku ljudsku borbu na granicama moći i vještine, potvrđuje potrebu da se uvijek ide dalje, bolje, više…

Knjiga Sedam vrhova je izvještaj o ostvarenim snovima, o pobjedama nad prirodom i nad vlastitim slabostima ili kušnjama popustljivosti. Međutim, ona nema trijumfalističkih naglasaka, premda ne krije izraza zadovoljstva i sreću zbog uspjeha.

Tonko Maroevic

---

UVOD

Cilj istinskog penjača nije samo dosegnuti vrh neke samotne planine. Naprotiv, njega više zanima put koji vodi do udaljenih visova. Zato sam na svojim pohodima uvijek nastojao upoznati krajeve kuda vode staze prema najvišim vrhovima svijeta i ljude koji ondje žive. Pokušavao sam pritom pronaći i odgovor na pitanje zašto ljudi, često po cijenu života, žele stići do beskorisnih visova.
Beskorisnih zato što penjač od svojih uspona nema nikakve materijalne koristi; naprotiv, on se penje u slobodno vrijeme i najčešće o vlastitu trošku. Upravo beskorisnost te djelatnosti otežava odgovor na pitanje: zašto? Kad se penjačevim pustolovinama dodaju veliki fizički napori i strahovite opasnosti koje prate penjanja na strme gorske vrhunce, onda se svaki nepenjač, pa i penjač, s razlogom po tko zna koji put upita: zašto?
Jedini odgovor pruža penjanje samo. Ili, vratimo se u dane rane mladosti. Tko od nas  nije osjetio znatiželju pred obzorom koji zatvara vidik? U prirodi je čovjekovoj težnja za neviđenim daljinama, većim brzinama i nedosegnutim visinama. Ta je težnja iznimno jaka kod alpinista, dostojnih nasljednika slavnih istraživača. Stupiti nogom na izdignuti dio zemlje, na kojemu nitko prije nije stajao, ili otvoriti novi pristup već osvojenom vrhu! Nema većeg uzbuđenja za vrhunskog penjača.
Davno je jedan slavni istraživač planina kazao: “Planine su tu, i drugog razloga za uspinjanje, osim samog uspona, više nema.” U svijetu u kojemu čovjek sve više vlada svojim okolišem i često ga nerazumno nagrđuje, velike planine spadaju među posljednje nepokorene i nenarušene prostore na Zemlji. Nadajući se novim otkrićima, mi penjači krećemo upravo onamo, na naporan i opasan put do najviših vrhova svijeta, mjesta na Zemlji za koje se, na sreću, u nekim krajevima i danas vjeruje da su staništa nadnaravnih sila, bogova i demona.
Boravak na strmim visovima čovjeka uči o strahu. Upravo je strah najveći neprijatelj neiskusnom penjaču, ali i prijatelj iskusnom. Put koji vodi k istraživanju granica straha i ljudskih mogućnosti, prava je čarolija, ma što neupućeni o tome mislili.
U tom nadmetanju ili, bolje reći, igri s prirodom čovjeku je od najveće koristi mozak, koji ima tešku zadaću vaganja između straha i želje za iskušavanjem vlastitih mogućnosti. Neki će upravo zbog prevelike želje za uspjehom doći do točke odakle se više ne može natrag. Čovjek je jedino biće na Zemlji koje zbog pretjerane žudnje za dokazivanjem može sebe dovesti u stanje samouništenja.
Penjanje međutim suvremenom čovjeku može olakšati sve teži život u gradu. Kretati se na vršcima prstiju po okomitoj stijeni, stotine metara iznad podnožja, svojevrsna je meditacija, štoviše, škola života. Nakon takvih lekcija sve mi se u svakodnevnom životu čini lakšim i jednostavnijim. Koliko sam puta pred nekim životnim problemom usporedio svoje mogućnosti s teškoćama koje sam imao u planinama, kad mi je život visio o koncu.
Urbani način života nameće mnoga pravila, koja često nisu u skladu s prirodom ljudskog življenja. Često moramo jesti i kad nismo gladni, kušati hranu čiji okus u prirodi ne nalazimo, da ne govorimo o zastrašujućoj iskvarenosti prehrambene industrije koja nam je u jelo kadra upakirati i najveće otpatke. U planini se jede kad si gladan, a hranu tijelo iskoristi na najbolji način, kako je to činilo milenijima prije. Odnos među ljudima u planini mnogo je prirodniji, usprkos tome što svoje navike uvijek nosimo sa sobom. Kad se nekom u planini obraćate, onda to činite neposredno, bez suvišnog i često lažnog obrazlaganja s kakvim se susrećemo u urbanim sredinama, naročito u politici. Svaka laž ili pretjerano uvijanje postaju posve očiti, a svako djelovanje usmjerava se prema zajedničkom cilju, što ljudske odnose čini prirodnijima. Dakako, ne želim reći da bi svatko morao otići u planine kako bi ga one preobrazile i poboljšale mu kvalitetu života. Ali preporučujem svima da pruže pogled prema horizontu koji nas dijeli od svemira, jer tamo stoji zapisano da je život prolazan. Samo spoznaja o prolaznosti života može utjecati na njegovu kvalitetu.
Na Zemlji više nema mnogo krajolika koji nisu viđeni ni površina kuda ljudska noga nije gazila. Stoga sam sretan što mi se pružila prilika zaviriti u te posljednje neviđene kutke, ne radi osvajanja, nego zbog potrebe za upozorenjem na njihovu zaštitu. Još sam sretniji što u svom srcu čuvam spoznaju kako na Zemlji postoje mjesta skrivene iskonske ljepote, koja čovjek svojim dosadašnjim  nemarom nije nagrdio. Ujedno sam pomalo i žalostan jer sam možda i sâm, svojim pripovijedanjem, pridonio da civilizacija primakne svoje ruke još bliže nedirnutom krajoliku.
Koliko će ta praiskonska ljepota ostati onakva kakva je bila tisućama polarnih godina, prije našeg dolaska na Antarktiku, umnogome ovisi i o budućim generacijama istraživača, koje moraju poštivati ideju čistog boravka u prirodi, odnosno ostaviti u njoj samo otiske svojih stopala koje će ionako zamesti novi snijeg.

Moja prva knjiga. Izdana je 1990. godine. Ove je knjige više nema u prodaji  ali se uskoro očekuje novo izdanje.