Beskorisnih zato što penjač od svojih uspona nema nikakve materijalne koristi; naprotiv, on se penje u slobodno vrijeme i najčešće o vlastitu trošku. Upravo beskorisnost te djelatnosti otežava odgovor na pitanje: zašto? Kad se penjačevim pustolovinama dodaju veliki fizički napori i strahovite opasnosti koje prate penjanja na strme gorske vrhunce, onda se svaki nepenjač, pa i penjač, s razlogom po tko zna koji put upita: zašto? Jedini odgovor pruža penjanje samo. Ili, vratimo se u dane rane mladosti. Tko od nas nije osjetio znatiželju pred obzorom koji zatvara vidik? U prirodi je čovjekovoj težnja za neviđenim daljinama, većim brzinama i nedosegnutim visinama. Ta je težnja iznimno jaka kod alpinista, dostojnih nasljednika slavnih istraživača. Stupiti nogom na izdignuti dio zemlje, na kojemu nitko prije nije stajao, ili otvoriti novi pristup već osvojenom vrhu! Nema većeg uzbuđenja za vrhunskog penjača. Davno je jedan slavni istraživač planina kazao: “Planine su tu, i drugog razloga za uspinjanje, osim samog uspona, više nema.” U svijetu u kojemu čovjek sve više vlada svojim okolišem i često ga nerazumno nagrđuje, velike planine spadaju među posljednje nepokorene i nenarušene prostore na Zemlji. Nadajući se novim otkrićima, mi penjači krećemo upravo onamo, na naporan i opasan put do najviših vrhova svijeta, mjesta na Zemlji za koje se, na sreću, u nekim krajevima i danas vjeruje da su staništa nadnaravnih sila, bogova i demona. Boravak na strmim visovima čovjeka uči o strahu. Upravo je strah najveći neprijatelj neiskusnom penjaču, ali i prijatelj iskusnom. Put koji vodi k istraživanju granica straha i ljudskih mogućnosti, prava je čarolija, ma što neupućeni o tome mislili. U tom nadmetanju ili, bolje reći, igri s prirodom čovjeku je od najveće koristi mozak, koji ima tešku zadaću vaganja između straha i želje za iskušavanjem vlastitih mogućnosti. Neki će upravo zbog prevelike želje za uspjehom doći do točke odakle se više ne može natrag. Čovjek je jedino biće na Zemlji koje zbog pretjerane žudnje za dokazivanjem može sebe dovesti u stanje samouništenja. Penjanje međutim suvremenom čovjeku može olakšati sve teži život u gradu. Kretati se na vršcima prstiju po okomitoj stijeni, stotine metara iznad podnožja, svojevrsna je meditacija, štoviše, škola života. Nakon takvih lekcija sve mi se u svakodnevnom životu čini lakšim i jednostavnijim. Koliko sam puta pred nekim životnim problemom usporedio svoje mogućnosti s teškoćama koje sam imao u planinama, kad mi je život visio o koncu. Urbani način života nameće mnoga pravila, koja često nisu u skladu s prirodom ljudskog življenja. Često moramo jesti i kad nismo gladni, kušati hranu čiji okus u prirodi ne nalazimo, da ne govorimo o zastrašujućoj iskvarenosti prehrambene industrije koja nam je u jelo kadra upakirati i najveće otpatke. U planini se jede kad si gladan, a hranu tijelo iskoristi na najbolji način, kako je to činilo milenijima prije. Odnos među ljudima u planini mnogo je prirodniji, usprkos tome što svoje navike uvijek nosimo sa sobom. Kad se nekom u planini obraćate, onda to činite neposredno, bez suvišnog i često lažnog obrazlaganja s kakvim se susrećemo u urbanim sredinama, naročito u politici. Svaka laž ili pretjerano uvijanje postaju posve očiti, a svako djelovanje usmjerava se prema zajedničkom cilju, što ljudske odnose čini prirodnijima. Dakako, ne želim reći da bi svatko morao otići u planine kako bi ga one preobrazile i poboljšale mu kvalitetu života. Ali preporučujem svima da pruže pogled prema horizontu koji nas dijeli od svemira, jer tamo stoji zapisano da je život prolazan. Samo spoznaja o prolaznosti života može utjecati na njegovu kvalitetu. Na Zemlji više nema mnogo krajolika koji nisu viđeni ni površina kuda ljudska noga nije gazila. Stoga sam sretan što mi se pružila prilika zaviriti u te posljednje neviđene kutke, ne radi osvajanja, nego zbog potrebe za upozorenjem na njihovu zaštitu. Još sam sretniji što u svom srcu čuvam spoznaju kako na Zemlji postoje mjesta skrivene iskonske ljepote, koja čovjek svojim dosadašnjim nemarom nije nagrdio. Ujedno sam pomalo i žalostan jer sam možda i sâm, svojim pripovijedanjem, pridonio da civilizacija primakne svoje ruke još bliže nedirnutom krajoliku. Koliko će ta praiskonska ljepota ostati onakva kakva je bila tisućama polarnih godina, prije našeg dolaska na Antarktiku, umnogome ovisi i o budućim generacijama istraživača, koje moraju poštivati ideju čistog boravka u prirodi, odnosno ostaviti u njoj samo otiske svojih stopala koje će ionako zamesti novi snijeg.

sb