Tradicionalna novogodišnja izložba fotografija zatvorena je prošlog tjedna. Izložba je bila otvorena 1.1.2004. u 00:15 sati (u ponoć i 15 min, odmah iza vatrometa). Ove su godine to fotografije svjetski poznatog alpinista, člana Fotokluba Split, Stipe Božića. Fotografije su iz knjige SEDAM VRHOVA i snimljene su na svih sedam kontinenata. Izložbu je otvorio autor izravnom radio vezom sa Sinajske Gore.

Više o izložbi na stranici Foto Kluba Split:

01.01.’04 Izvor : Foto Klub

Stipe Božić sa sinom osvojio vrh bogova
Sat na mobitelu pokazivao je 21. svibnja, 06.49, aparat je signalizirao SMS poruku. Ne bilo kakvu, već s Himalaje. Stipe Božić javlja: “Na vrhu sam, javit ću se, ne zovi me, slab je signal, a i baterija mi je pri kraju.” Tri sata poslije nova poruka.
“Večernjakova zastava bila je na dosad neosvojenom vrhu. Sretno smo svi sišli s Machermo Peaka ili Paru Lapche. Ni šerpe ne znaju koji je koji vrh. Sad ćemo se odmoriti, fotke s vrha šaljem kad dođemo do Kathmandua”, poručio je Božić.
Hrvatsko-slovenska ekspedicija, u sastavu: Stipe Božić, sin mu Joško, Vladimir Mesarić i Viki Grošelj, osvojila je dosad neosvojeni vrh na Himalaji, visok 6136 metara. Postali su prvi ljudi koji su nogom kročili na Machermo Peak ili Paru Lapche. Sa sobom su nosili i zastavicu Večernjeg lista koja se zavijorila na vrhu.
– Nitko u Nepalu ne zna koji je Machermo, a koji Paru Lapche. Kako će i znati kad se stoljećima vjeruje da na tim vrhovima, koji su jedan pokraj drugoga, žive bogovi i demoni i da na njima traje vječna borba dobra i zla. Ovdašnji ljudi plaše se gledati prema tim vrhovima, a kamoli pogađati koji je koji. Nije ni bitno kako se vrh zove, najvažnije je da ga osvojimo. Vrijeme je grozno, neočekivano za ovo doba godine. Kao da se bogovima ne sviđa što ćemo se penjati – nekoliko dana prije nego što su se uspeli, dok su radili logor na 4000 metara visine, rekao nam je Božić. Božić i društvo, u povodu proslave 50 godina osvajanja Mt. Everesta, od nepalskih su vlasti dobili dozvolu za uspon na jedan od dosad neosvojenih vrhova. Usto su kao posebni gosti pozvani na veliku feštu koja će se u Kathmaduu održati 29. svibnja, na dan kad je prije 50 godina osvojen Mt. Everest.
Ozren Maršić
23.12.’03
pogledaj prilog: NATIONAL GEOGRAPHIC – HRVATSKA

“Knjigu sam napisao jer sam svoj doživljaj planinskih ljepota i iskustvo koje sam stekao na ekspedicijama po najvišim vrhovima svijeta želio podijeliti s drugim ljudima”, kaže Stipe Božić (52), Splićanin, europski alpinistički prvak i jedan od najboljih svjetskih alpinista, te snimatelj i autor nekoliko dokumentaraca, koji je čak dva puta bio na Mount Everestu, najvišoj planini na Zemlji. Osvajanje Mount Everesta nekad se u alpinističkim krugovima svijeta tretiralo kao krajnji doseg ljudskih mogućnosti, a danas se smatra respektabilnim uspjehom koji postižu samo najbolji. ‘Kad sam se drugi put penjao na Mount Everest 1989. lakšim smjerom, toliko sam se nahladio da sam počeo halucinirati, a neke stvari sam i zaboravio’ Stipe Božić, alpinist koji se 85. popeo na najvišu planinu na svijetuU autobiografiji “Sedam vrhova” u izdanju…
Nina Ožegović
19.11.’03 Izvor : Nacional

Stipe Božić i njegova uigrana ekipa uskoro će pristupiti snimanju novog serijala za HTV. Nakon uspješnih «Sedam vrhova» i «Dubina» Stipe se okreće hrvatskim rijekama i jezerima. U istraživanju terena ovih dana ekipa u sastavu Stipe Božić, Joško Bojić, Tonći Najev te Joško Božić boravila je u Imotskom, u kraju koji mnogo toga može ponuditi za temu serijala.

Nakon ronjenja u Crvenom jezeru, za potrebe «Dubina» evo nas ponovno ovdje. Sada se okrećemo jezerima u Općini Lokvičići, koja su poprilično skrivena od očiju javnosti. Biti ćemo prvi koji su zaronili i snimili ta jezera, a uz Tonća Najeva roniti će, kao i u Crvenom jezeru, Luka Kolovrat.

Osim Lokvičićkih jezera, izuzetno su nam zanimljivi i izvori i tijek rijeke Vrljike, Dva Oka, Ričice i sve ćemo to snimiti. Jednostavno, ponekad mi se čini da zapravo najslabije poznajemo naš kraj, naša vodena bogatstva i to će ovaj serijal «Rijeke Hrvatske» pokušati ispraviti. Dio materijala snimili smo već danas, dio ćemo za nekoliko dana, a ostatak na proljeće i ljeto. – izjavio nam je Stipe Božić.
Uz ekipu iz Splita, pomoć u realizaciji ovog projekta pružiti će i planinari iz HPD Imotskog, predvođeni Joškom Vukosavom, imotski ronioci iz RK Crveno jezero i mještani Lokvičića.
IMO Adventure
01.11.’03 Izvor : IMO Adventure

Stipe Božić sa sinom osvojio vrh bogova
Sat na mobitelu pokazivao je 21. svibnja, 06.49, aparat je signalizirao SMS poruku. Ne bilo kakvu, već s Himalaje. Stipe Božić javlja: “Na vrhu sam, javit ću se, ne zovi me, slab je signal, a i baterija mi je pri kraju.” Tri sata poslije nova poruka.
“Večernjakova zastava bila je na dosad neosvojenom vrhu. Sretno smo svi sišli s Machermo Peaka ili Paru Lapche. Ni šerpe ne znaju koji je koji vrh. Sad ćemo se odmoriti, fotke s vrha šaljem kad dođemo do Kathmandua”, poručio je Božić.
Hrvatsko-slovenska ekspedicija, u sastavu: Stipe Božić, sin mu Joško, Vladimir Mesarić i Viki Grošelj, osvojila je dosad neosvojeni vrh na Himalaji, visok 6136 metara. Postali su prvi ljudi koji su nogom kročili na Machermo Peak ili Paru Lapche. Sa sobom su nosili i zastavicu Večernjeg lista koja se zavijorila na vrhu.
– Nitko u Nepalu ne zna koji je Machermo, a koji Paru Lapche. Kako će i znati kad se stoljećima vjeruje da na tim vrhovima, koji su jedan pokraj drugoga, žive bogovi i demoni i da na njima traje vječna borba dobra i zla. Ovdašnji ljudi plaše se gledati prema tim vrhovima, a kamoli pogađati koji je koji. Nije ni bitno kako se vrh zove, najvažnije je da ga osvojimo. Vrijeme je grozno, neočekivano za ovo doba godine. Kao da se bogovima ne sviđa što ćemo se penjati – nekoliko dana prije nego što su se uspeli, dok su radili logor na 4000 metara visine, rekao nam je Božić. Božić i društvo, u povodu proslave 50 godina osvajanja Mt. Everesta, od nepalskih su vlasti dobili dozvolu za uspon na jedan od dosad neosvojenih vrhova. Usto su kao posebni gosti pozvani na veliku feštu koja će se u Kathmaduu održati 29. svibnja, na dan kad je prije 50 godina osvojen Mt. Everest.
Ozren Maršić

(om)
04.05.’03 Izvor : Večernji list

Skarduu – Pakistan 1.srpnja 1993
Prvi srpnja 1993. poklapa se sa desetim danom mjeseca muharema po islamskom, lunarnom, kalendaru koji se računa od “hijre” Muhamedovog preseljenja iz Meke u Medinu. Na taj dan je, šezdeset prve godine nakon “hijre” ili 684 godine n.e. u zasjedi, kod Karbale u današnjem Iraku ubijen Hussain, Muhamedov unuk sin njegove kćeri Fatime. Od tada Hussainovi nasljednici, koji su ujedno direktni potomci Muhhamedovi, jer on, kako muslimani vjeruju, posljednji božji poslanik nije imao sinova, Šiiti, svake godine na dan njegove smrti, održavaju neku vrstu komemoracije koja zapadnjaku može izgledati okrutna. Dan prije desetog dana muharema sve trgovine u Skarduu bili se zatvorene a samo ponegdje mogle su se kupiti osnovne potrepštine i molitveni pribor, koji se sastojao od dva para čudnih lanaca “zingir” sa drškama a na kraju lanaca bili su pričvršćeni oštri noževi “churry”. Učesnici obreda uz pjevanje s pomoću velikih zvučnika uvijenih u drečeće tkanine, zamahivali su “zingirima” tako da su im oštri noževi “churry” tukli po leđima ostavljajući krvave tragove. Ritam udaranja i pjesme se s vremena na vrijeme mijenjao, povorka ili kako to ovdje zovu, “mahtam”, stala bi i ljudi su se u ekstazi još jače tukli sa spomenutim lancima ili, oni najmlađi, djeca, rukama po prsima. “Mahtam”, povorka kojoj su prethodili pjevači sa zvučnicima i relikvijima, sastavljena od nekoliko stotina ljudi, krenula je iz nekoliko pravaca da bi se oko 14 sati svi susreli na bazaru, pred džamijom, gdje je obred dosegao vrhunac patnje više od tisuću učesnika. Pred svakom kolonom breketao je traktor noseći nekoliko ljudi koji su učesnicima povorke nudili vodu za piće ili im pak previjali rane, ako su one previše krvarile, što nije bio rijedak slučaj. Nakon dvosatnog nastavka samokažnjavanja sve povorke “mahtama” krenule su natrag istim pravcem otkuda su došle, mlateći se nesmanjenom žestinom, sve do kasno u noć dok nisu došli do svojih polazišta.

Preko naših glava puhao je orkanski vjetar, noseći snijeg. Bili smo pod samim vrhom, možda samo pet metara niže od grebena koji se ispriječio vjetru s Tibeta. Nisam zapravo imao što snimiti jer se jedva što vidjelo, samo snježni metež. Svejedno sam izvadio kameru i uperio je prema Zvonku Požgaju, koji je cepinom dirao vrh, zatim prema Carlosu i Vikiju. Primaknuo sam im se i bez pobjedničkog veselja predložio da se počnemo polako spuštati jer su tri sata već prošla. Slikati se na samome vrhu, ionako nema smisla, a više od nekoliko sekundi jedva bi tko mogao izdržati na toj vjetrometini.

– Idemo dolje! – snažno je povikao Viki i odmah počeo silaziti.

Svaki silazak s himalajskog vrha iznimno je opasan, ponajprije stoga što je tijelo umorno od uspona, a potom zato što silaženje ne odgovara čovjekovoj anatomiji, jer nije u stanju dobro vidjeti i izabrati put nadolje; na posljetku, uvijek pri silasku postoji neka utrka s vremenom. Viki i Zvonko išli su prvi i odjednom su nestali u priječnici. Carlos i ja imali smo problema s naočalama, koje su se napunile snijegom.

Noć nas je uhvatila točno na kraju teškoća, pri dnu strmog žlijeba pod bottlneckom. Nije bilo još mnogo do spasonosnog šatora logora 4. Ali, noć u kombinaciji sa snježnom olujom na visini od 8000 metara gotovo je nepremostiva prepreka. Odjednom smo se, ni sami ne znajući kako, našli na nekakvom stjenovitom grebenu, koji prije nismo vidjeli niti bismo ondje trebali biti, jer put nas je morao voditi samo po snijegu.

Odlučili smo bivakirati, bolje nego da po noći lutamo nepoznatim terenom. Izvadio sam vreću od tankog vjetronepropusnog platna i navukao je na sebe i Carlosa. Koliko god smo se trudili da je nogama držimo zatvorenom, udari vjetra stalno su je otvarali i nanosili unutra zapuhe sitnog snijega. Bilo je užasno hladno. S prvim svjetlom smo se spremili i, usprkos oluji, koja nije jenjavala, brzo pronašli četvrti logor.

U šatoru smo opet zatekli gužvu, jer su odozdo, iz logora III, pristigli Boštjan Kekec i Boris Sedej. Boštjan koji inače bio najbrži i dobro pripremljen došao je jučer, dok smo se mi penjali prema vrhu, i izvestio bazu da se Boris ne osjeća naj bolje i da će možda ostati u “trojci”. Boris se kasnije za njim popeo do logora III i, kao što ćemo vidjeti, bio je mnogo zdraviji od Boštjana.

Viki je napustio šator i spremao se za silaz. Konačno se Viki zajedno sa Carlosom uputio prema dolini. Put smo bili donekle markirali pa se nisam previše žurio, osim toga zanimalo me zašto Zvonko ne ide dolje. Ušao sam u šator u kojem su bili Zvonko Požgaj, Boris Sedej i Boštjan Kekec. Odmah sam posumnjao da sa Kekecom nešto nije u redu, ležao je u čudnom položaju i teško disao, ne reagirajući na moj ulazak. Upitao sam ga kako je, što on kao da nije uopće čuo. Pogledao sam ga bolje i uočio znakove hipoksije: na ustima mu je bila karakteristična pjena, disao je u nekoj vrsti hropca a puls mu je bio preko 130, dok je moj i Borisov bio ispod 70. Dohvatio sam radio i javio u bazu.

Liječnik Damjan Meško me je umirivao objašnajvajući da to ne mora značiti ništa loše i da se što prije svi uputimo nizbrdo. Osjetio sam da nas umiruje i da je stanje više nego ozbiljno. Vođa ekspedicije Tomaž Jamnik je također inzistirao da što prije krenemo prema dolini što je bilo razumljivo, ali Boštjan je bio usporen i nekooperativan pa smo izgubili dragocjeno vrijeme uvjeravajući ga da moramo dolje.

U međuvremenu se javio Viki iz “trojke” kukajući kako se negdje izgubio Carlos. On ga već četiri sata čeka, nestao je ni sam ne zna kako ni gdje. Jednostavno, kad se jednom okrenuo, nije ga bilo. To je svakakao utjecalo da i mi odložimo silaz za sutra jer više niti nismo imali vremena. Zato smo se odlučili za još jednu noć u “trojci” na visini gotovo 8000 metara.

Carlos mi je kasnije ispripovjedio vrlo čudnu i gotovo nevjerovatnu priču. Odmah nakon silaska s ramena K2 on se izgubio u nevremenu. Vjerovatno je skrenu previše desno prema južnoj stijeni. Silazio je sve strmijim i opasnijim zaleđenim padinima dok nije došao do potpuno okomitog ledenog zida niz kojeg je mogao svaki čas pasti. Ništa se nije zbog magle i strahovita vjetra vidjelo. Bio je gotovo izgubljen. Pokušao se je uspinjati natrag ali nije imao sange niti za dva koraka. Okrenuo se nekako licem prema ambisu i činilo mu se da treba skočiti, iz sve snage se odraziti. Po njegovim riječima, poletio je gotovo nesvjesno u prazninu, ispruženih ruku u kojima je imao cepine. Skok je, kako kaže, trajao nevjerovatno dugo i činilo mu se da leti svemirom. Odjednom, puf. Ispred njega se iznenada ukazao ledeni zid u koji je zabio šiljke cepina i dereza. Bila je to zapravo druga strana ledenjačke pukotine za koju se srećom uhvatio.

– Kažemi ti Stipe toga nisam bio svjestan ali nešto me je tjeralo da poletim. Kasnije sam lako našao put do logora 3. gdje me je čekao Viki.

Boštjanu ni slijedećeg jutra nije bilo ništa bolje, naprotiv, nije nas čak ni raspoznavao niti je htio uzimati tekućinu. Iz baze su me radio vezom vođa i liječnik ekespedicije i nagovarali da pokušamo Bošjtjana vući nizbrdo. Ja sam predlagao da sa Boštjanom ostanem još neki dan, dok se vrijeme ne popravi, a Boris i Zvonko neka silaze dolje. Vođa ekspedicije, Tomaž Jamnik, nikako nije bio za to a Boris i Zvonko također su bili protiv jer nisu bili sigurni da će pronaći put u takvoj oluji.

Boris se istinski založio oko animacije Boštjana, najprije je pokušavao potaknuti ga spominjući mu ženu i djecu a zatim, kad to nije upalilo, počeo ga je šamarati tako da se Boštjan ipak malo trgnuo. Obukli smo ga u toplo, vezali mu pojas i dereze i izvukli iz šatora. Još jedna noć u logoru 4. značila bi sigurnu smrt za onog tko u njemu ostane jer na visini iznad 8000 metara ne može se dugo boraviti, pogotovo ako si iscrpljen od umora ili visinske bolesti. Boštjan je pokušao stati na noge ali ga je vjetar stalno obarao na snijeg. Snažno je puhalo, ni sam nisam znao otkuda, kao da je planina prokuhala, snijeg se mahnito kovitlao i odozdo puneći mi naočale i bodući oči sitnim kristalićima. Ništa se pod milim bogom nije vidjelo.

Boštjan očito nije mogao držati ravnotežu, stalno je padao, zato smo ga počeli vući u ležećem položaju. Bilo je strašno naporno jer smo i sami do pasa upadali u duboke zamete, ali nekako je išlo dok je bilo strmine. Kad smo došli na blaži dio grebena nismo ga više mogli potegnuti niti metra. Za to vrijeme se njegovo stanje dramatično pogoršalo. Prišao sam mu i pogledao ga. Umirao je, bijela smrt ga je uzimala i nitko ga više nije mogao izvući. Pogledao sam u Borisa i Zvonka, tresli su se od hladnoće, smrt nam je svima prijetila. Zvonkovi prsti na ruci iznenada su počeli modriti što je bio znak smrzotina.

Pogledao sam u Boštjanove oči koje su još bile otvorene. Činilo se da ih više neće biti sposoban sam zatvoriti. Činilo se da mi hoće nešto kazati. Nije bilo lako ostaviti prijetelja, ali morati ćemo jer inače bi svi mogli vrlo brzo umrjeti. Svejedno smo čekali još pola sata na užasnoj vjetrometini i sami gotovo nemoćni. Nakon što mi se činilo da Boštjanu više nema spasa pogledao sam Zvonka i Borisa. Zatim sam teška srca izgovorio riječi kojih ću se dok sam živ sjećati:

– Fantje gremo dol – odgegao sam zatim, kao pijan, nizbrdo a Boris i Zvonko su me slijedili teturajući mojom prtinom.

Štapovi za orijentaciju koje smo poboli u snijeg prilikom uspona na gore sada sam jedva nazirao. Katkada ga ne bi mogao vidjeti sa razdaljine od 5 metara. Dok sam ja tražio slijedećeg Boris i Zvonko su čuvali prethodni štap i pomicali se prema meni tek kad bi ja bio siguran u pravac kretanja. Strmina je bila respektibilna, nije se smjelo ni slučajno okliznuti jer bi se teško moglo zaustaviti. Odjednom, Zvonko se okliznuo i munjevito poletio niz strminu, ravno na mene. Uspio sam se umaknuti a on je proletio pored mene kao vihor. Nestao je u dubini s vrtlogom snijega kojeg je sam stvorio i oluji. Brzo sam se spustio niže i na moju sreću ugledao ga kako se čisti od snijega. Bio je neozlijeđen, upao je stotinjak metara niže u prhki zamet i to ga je zakočilo i spasilo.

Iako se vrijeme nije popravljalo dobro smo napredovali i prije noći pronašli logor III. Zvonkovi prsti su sve lošije izgledali pomodrjeli su više od polovice i počeli su se stvarati mjehuri pa smo mu prste povili. Boris je također osjećao da nešto nije u redu sa njegovim nogama. Mene su počele peći oči što je bio simptom snježnog slijepila. Bili smo u jadnom stanju, iscrpljeni, promrzli i utučeni nesrćom ali svejedno smo vjerovali da ćemo se sutra izvući do logora II gdje će nas netko, usprkos slabom vremenu, sačekati .

Slijedećeg dana probudio sam se slijep, oči su me strahovito pekle i suzile a vidio sam jedva malo svijetla kroz nekakvu mrenu. Nasreću se ispostavilo da je snijeg zatrpao ulaz i naravno zatvorio svijetlo. Kada je Boris nogama provalio nanos snijega na vratima, ušlo je nešto svijetla ali svejedno nisam dobro vidio, na desno oko ništa a na lijevo jedva sam nešto kroz mrenu nazirao. Puhalo je još jače tako da sam jedva napipao uže koje će mi od sada biti nit vodilja kroz strme sure stijene grebena Abruzzi koje se ruše 2000 metara niže, sve do podnožja, do visine 5300 metara.

Radio sam gotovo sve napamet jer i ono malo što sam mogao vidjeti ispod sebe vjetar je potpuno onemogućavao zapuhujući mi lice i bodući bolno lijevo oko koje bih ponekad pokušao otvoriti. Moram priznati da je bilo strahovito, kroz himalajsku mećavu spuštati se po užetu u mrak i ambis. Trajalo je satima, a činilo mi se katkad da traje danima, mjesecima i da će tako uvijek biti – mrak i oluja – halucinirao sam. Odjednom mi se učinilo da čujem neki glas ispod sebe, kao da me netko doziva. Gotovo je pomislih, ispalio sam, halucinacije… Opet začuh neko dozivanje kao da netko zove.

-Stipi… čuo sam glas.

-Heloo… uzvratio sam.

-Goran is here – čuo sam sada jasno na engleskom.

Uistinu bio je to Šveđanin Goran Kroop koji mi je došao pomoći. Bio sam izuzetno dirnut susretom, zagrlio sam ga.

-Sada si siguran – reče mi i izvadi termosicu sa toplim kompotom, nikad tako ukusnog nisam pio, liječio me je.
s.b.

Beskorisnih zato što penjač od svojih uspona nema nikakve materijalne koristi; naprotiv, on se penje u slobodno vrijeme i najčešće o vlastitu trošku. Upravo beskorisnost te djelatnosti otežava odgovor na pitanje: zašto? Kad se penjačevim pustolovinama dodaju veliki fizički napori i strahovite opasnosti koje prate penjanja na strme gorske vrhunce, onda se svaki nepenjač, pa i penjač, s razlogom po tko zna koji put upita: zašto? Jedini odgovor pruža penjanje samo. Ili, vratimo se u dane rane mladosti. Tko od nas nije osjetio znatiželju pred obzorom koji zatvara vidik? U prirodi je čovjekovoj težnja za neviđenim daljinama, većim brzinama i nedosegnutim visinama. Ta je težnja iznimno jaka kod alpinista, dostojnih nasljednika slavnih istraživača. Stupiti nogom na izdignuti dio zemlje, na kojemu nitko prije nije stajao, ili otvoriti novi pristup već osvojenom vrhu! Nema većeg uzbuđenja za vrhunskog penjača. Davno je jedan slavni istraživač planina kazao: “Planine su tu, i drugog razloga za uspinjanje, osim samog uspona, više nema.” U svijetu u kojemu čovjek sve više vlada svojim okolišem i često ga nerazumno nagrđuje, velike planine spadaju među posljednje nepokorene i nenarušene prostore na Zemlji. Nadajući se novim otkrićima, mi penjači krećemo upravo onamo, na naporan i opasan put do najviših vrhova svijeta, mjesta na Zemlji za koje se, na sreću, u nekim krajevima i danas vjeruje da su staništa nadnaravnih sila, bogova i demona. Boravak na strmim visovima čovjeka uči o strahu. Upravo je strah najveći neprijatelj neiskusnom penjaču, ali i prijatelj iskusnom. Put koji vodi k istraživanju granica straha i ljudskih mogućnosti, prava je čarolija, ma što neupućeni o tome mislili. U tom nadmetanju ili, bolje reći, igri s prirodom čovjeku je od najveće koristi mozak, koji ima tešku zadaću vaganja između straha i želje za iskušavanjem vlastitih mogućnosti. Neki će upravo zbog prevelike želje za uspjehom doći do točke odakle se više ne može natrag. Čovjek je jedino biće na Zemlji koje zbog pretjerane žudnje za dokazivanjem može sebe dovesti u stanje samouništenja. Penjanje međutim suvremenom čovjeku može olakšati sve teži život u gradu. Kretati se na vršcima prstiju po okomitoj stijeni, stotine metara iznad podnožja, svojevrsna je meditacija, štoviše, škola života. Nakon takvih lekcija sve mi se u svakodnevnom životu čini lakšim i jednostavnijim. Koliko sam puta pred nekim životnim problemom usporedio svoje mogućnosti s teškoćama koje sam imao u planinama, kad mi je život visio o koncu. Urbani način života nameće mnoga pravila, koja često nisu u skladu s prirodom ljudskog življenja. Često moramo jesti i kad nismo gladni, kušati hranu čiji okus u prirodi ne nalazimo, da ne govorimo o zastrašujućoj iskvarenosti prehrambene industrije koja nam je u jelo kadra upakirati i najveće otpatke. U planini se jede kad si gladan, a hranu tijelo iskoristi na najbolji način, kako je to činilo milenijima prije. Odnos među ljudima u planini mnogo je prirodniji, usprkos tome što svoje navike uvijek nosimo sa sobom. Kad se nekom u planini obraćate, onda to činite neposredno, bez suvišnog i često lažnog obrazlaganja s kakvim se susrećemo u urbanim sredinama, naročito u politici. Svaka laž ili pretjerano uvijanje postaju posve očiti, a svako djelovanje usmjerava se prema zajedničkom cilju, što ljudske odnose čini prirodnijima. Dakako, ne želim reći da bi svatko morao otići u planine kako bi ga one preobrazile i poboljšale mu kvalitetu života. Ali preporučujem svima da pruže pogled prema horizontu koji nas dijeli od svemira, jer tamo stoji zapisano da je život prolazan. Samo spoznaja o prolaznosti života može utjecati na njegovu kvalitetu. Na Zemlji više nema mnogo krajolika koji nisu viđeni ni površina kuda ljudska noga nije gazila. Stoga sam sretan što mi se pružila prilika zaviriti u te posljednje neviđene kutke, ne radi osvajanja, nego zbog potrebe za upozorenjem na njihovu zaštitu. Još sam sretniji što u svom srcu čuvam spoznaju kako na Zemlji postoje mjesta skrivene iskonske ljepote, koja čovjek svojim dosadašnjim nemarom nije nagrdio. Ujedno sam pomalo i žalostan jer sam možda i sâm, svojim pripovijedanjem, pridonio da civilizacija primakne svoje ruke još bliže nedirnutom krajoliku. Koliko će ta praiskonska ljepota ostati onakva kakva je bila tisućama polarnih godina, prije našeg dolaska na Antarktiku, umnogome ovisi i o budućim generacijama istraživača, koje moraju poštivati ideju čistog boravka u prirodi, odnosno ostaviti u njoj samo otiske svojih stopala koje će ionako zamesti novi snijeg.

sb